Pogled i ljubav - dan II.

Unatoč zimskom izdanju Zaigrane pedale, današnji put je prošao dobro, ukupno 86 kilometara. Na putu je prošao samo jedan oblak s malo kiše, ostalo je bilo sve suho. Puhao je neki sjeverac (sutra će sigurno istočnjak), koji je dodao chill faktor, tako da je bilo prohladno cijelim putem. Ono što je super s kontinentalnom Hrvatskom je što je uglavnom sve ravno. U Dalmaciji bih na tu udaljenost nakupila preko 1000m uspona, a ovako samo petstotinjak. Dio puta mi je pravio i novi bic prijatelj Boris, koji se sam javio da pomogne projektu! Svaki, ali svaki put se ta čarolija dogodi, hvala Borise! Bilo mi je posebno zanimljivo kad je mobitel otkazao poslušnost i isključio se s 15% baterije. A ja nisam imala pojma gdje živi Karla, kod koje spavam :). Morala sam probuditi opet resurse 20. stoljeća i "Oprostite, znate li gdje je ulica...". Karla me dočekala s prefinim ručkom, autom i svim blagodatima. Hvala Karla na predivnom gostoprimstvu. Odigrao se i zanimljiv razgovor između nas dvije za vrijeme ručka: "Koliko imaš do Osijeka?"; "Pa mislim oko 180km."; "Jesi ziher?". Pet minuta kasnije... "240km". Toliko o meni i organizaciji puta. Uvjerena sam da sam to nekad vidjela, jer sam zbrajala kilometražu, ali da sam idiot, jesam XD. A ništa, sutra ustajanje u 4.30 ujutro, uz pomoć Karla ekspresa. Hvala Karla na svemu i pomoći oko puta!

U Nedelišću, gdje sam držala predavanje, sam imala predivan doček. Djeca s autizmom iz udruge su mi izradila poklon u vidu ogromne slike i porukom samo za mene. Baš prekrasno!  Ono što je lijepo kod ovih projekata je što se onda ponekad stvari same zakotrljaju. Tako je Arvio sport, preko Višnje Ivanović-Opačić, donirao za djecu s autizmom udruzi Pogled i jedan novi Strider bicikl pa nam se danas na predavanju pridružila i Višnja. Strider bicikli su posebno dizajnirani bicikli kako bi sva djeca naučila voziti bicikl, ali ono što ih čini drugačiji od sličnih bicikala je to što imaju i bicikle za odraslu djecu. Drugim riječima, djeca i mladi imaju priliku naučiti voziti bicikl i kad su prerasli bicikle na pomoćne kotačiće. To je posebno važno za djecu s autizmom, koja često, zbog senzornih poteškoća nemaju, priliku kao mala djeca savladati vožnju biciklom. Jedan dječak nije krio oduševljenje zbog bicikla i baš mi je drago što je ovaj projekt to omogućio. Hvala udruzi Pogled i Patriciji na predivnom gostoprimstvu!

Dvorana na predavanju je bila skoro cijela popunjena, tako da me jako veseli interes roditelja i drugih stručnjaka te da se isplati pedalirati. Ponekad i više nego što mislim haha. Povratna informacija s predavanja je bila jako pozitivna, kao i jučer u Zagrebu, tako da mi je drago da sve ovo ima smisla. Da cijeli projekt ima smisla. Da ulaganje truda ima smisla. Ne zbog mene, nego zbog toga što toliko puno ljudi ide kroz život s idejom da se ništa ne može promijeniti. Je li se promijenio život dječaka koji će naučiti voziti bicikl zbog ovog bicikla? Je li se promijenio život roditelja koji je čuo neku korisnu informaciju? Je li se promijenila osoba koja je prvi put nešto čula i naučila o autizmu? To su možda male promjene, ali jako jako važne. Ako ništa drugo, za te ljude. Puno ljudi ide s idejom da se treba cijeli svijet promijeniti. Da, treba. Ali to očito nije moguće. Nije li dovoljno utjecati na svijet oko sebe? Znam, dosadna sam više s time. Stalno pišem o tome. I mislim da treba stalno pisati o tome. Neki ljudi su zaista bespomoćni, iz raznih razloga. Tek kad to osjetiš, počneš cijeniti moć koju imaš, samo zato što si autonoman i slobodan. Nemojte čekati da ostanete bez te slobode.

Vidimo se sutra u Osijeku ;-)