ponedjeljak, 3. travnja 2017.

Vjeruj u sebe da bi vjerovao u druge

I dalje se sliježu dojmovi, no mislim da će mi trebati duže vremena da se sve poveže, jer ove godine je stvarno bilo ekstra! I svake godine je sve bolje i bolje, tako da se već sad veselim Pedali 2018.godine. Mislim da se provlači jedna tema kroz sve ove postove, a to je da sam poslije svake Pedale bolja verzija sebe. Ponekad svi mi padnemo u apatiju i pitamo se gdje ide ovaj svijet. Onda probaš dati neki svoj mali doprinos tome da ovaj svijet bude na trenutak samo malo bolji i otkriješ da toliko ljudi sanja isti taj san. Kada radite dobre stvari, "tjerate" i motivirate druge ljude da također rade dobre stvari. Eto, toliko je jednostavno.
U Dubrovniku je, kao i svaki put, bila puna dvorana ljudi koji su došli poslušati predavanje. Pardon, žena, njih stotinjak. Dakle, nije bio niti jedan muškarac. To mi je, u biti, dosta tužno, zar se autizam tiče samo žena? Nisu samo žene asistenti, profesori u školama ili roditelji. Ili muškarci sve znaju o svemu? Dečki, uozbiljite se, svatko od vas će se barem jednom zasigurno susresti s osobom s PAS-om, a neki od vas i puno puta. Da se razumijemo, tako je uglavnom na gotovo svim predavanjima, različitih tematika.
Dandi :)

Zadnji dan je bio opet u znaku guerilla Pedale :). Dobiciklirala sam nekih 50-ak kilometara do svog auta i tamo presrela autobus sa svojim stvarima (hvala Ivani:)) i od Stona nastavila dalje prema Metkoviću motorizirana. Naime, ponedjeljak je bio normalan radni dan, a ne bih se imala kako vratiti iz Metkovića sa svim svojim stvarima. Kad sam došla u Metković, uglavnom sam slušala komentare da se vidi na meni da sam umorna, a i za vrijeme predavanja je prevladao moj ADHD sve oblike samoregulacije pa sam dosta ubrzano pričala (kao, inače ne pričam brzo haha). Na što je Majda komentirala da sam ja pravi primjer kako neku poteškoću možeš pretvoriti u nešto korisno, jer tko bi normalan išao okolo biciklom i držao predavanja. Dandi je, kao i po običaju, sve besprijekorno organizirala, a prvo što me pitala to jutro je - tko ti preuzima torbu haha. Mislim da će imati još dugo traume od mojih stvari.
I tako, malo po malo, završilo je treće izdanje Zaigrane pedale. Ove godine je predavanja poslušalo oko 1000 ljudi, a prethodne 2 godine zajedno oko 1400. Ova godina je premašila sva očekivanja, a uvjerljivo sam najkasnije krenula s planiranjem cijelog projekta. Točnije, tek poslije konferencije u Sarajevo, debelo već u ožujku. To je samo dokaz da projekt ima već dušu, a ja jako puno prijatelja. Znam, stalno to spominjem, ali zapravo vas samo želim motivirati da i vi radite svoje projekte za druge. Pokloniti svoje vrijeme za nešto ili nekoga nikad nije uzalud potrošeno vrijeme. Ponekad mi netko zna reći da se trošim previše, da bih se trebala više čuvati, da će me starost pitati gdje mi je bila mladost i sl. No ja vjerujem da živimo samo jedan život i da će me starost pitati kakva mi je bila mladost. Nisam tip od ušteđevina, no s druge strane i kroz sada i ovdje uspijem priskrbiti sve svojoj maloj obitelji za budućnost.  Stambeno smo zbrinute obje (na tome hvala baki), sam sam svoj čovjek u poslovnom smislu, radim ono što volim, imam hrpu hobija koje volim i svakim danom sve više prijatelja, koje volim najviše. Što više mogu poželjeti od života? Dakle, ako živimo punim plućima i dajemo sebe u život, živimo život, a ne stojim sa strane i promatramo ga, da nam tamo negdje kasnije bude bolje, dok ne živimo sada i ovdje za bolje sutra. Moja baka ferovka je došla u Zagreb samo s vrećicom, kako se kaže i sve je u životu sama krvavo stekla. Jer se davala 100%. Evo je sad s 90 godina, uživa u djeci svojih unuka, zdrave pameti i mozga, jer ga je koristila u svakom trenu maksimalno. Ona mi je uvijek bila uzor i motivirala me - gdje ima volje, ima i načina. Samo idi, nikad nemoj stati, uvijek vjeruj u sebe i svoje sposobnosti te daj uvijek maksimum, rezultati će sami doći.
Kraj :)

Često me pitaju koja je glavna poruka predavanja. Uvijek vjerujte u sebe i svoje dijete. Budite opušteni i sigurni u sebe pa makar napravili grešku. Najgore je bojati se - neuspjeha, života, problema, sebe. Vjerujte u sebe i budite najbolja verzija sebe, sada i ovdje! Ostalo će samo doći..
Vidimo se za godinu dana na četvrtom izdanju Zaigrane pedale :)

subota, 1. travnja 2017.

Svaki završetak je novi početak

Wow, uspjeli smo! Ideja koja je počela samo kao humanitarni ironman je prerasla u nešto puno veće. Ovdje se već neko vrijeme priča o tome da država treba preuzeti odgovornost za ranu intervenciju i država pomalo preuzima odgovornost, ali sve je nekako dobilo uzlet na krilima (ili kotačima :)) Zaigrane pedale. Samo prekjučer u Podgorici je moje predavanje, u apsolutnoj tišini, slušalo 400 ljudi. No svejedno, jučer je trebalo odraditi i taj ironman, odnosno biti 11h u fizičkoj aktivnosti. Nakon što sam 5 dana vozila prosječno 100km dnevno, s 1000m uspona te odrađivala druge treninge. Pri čemu, moram naglasiti da smo se mi svaki dan lijepo i ozbiljno vozili. Pa čak i na putu do Bara, gdje ima na 62km 1000m uspona, prosjek nam je bio skoro 26km/h. Dakle, svako putovanje je bilo odrađeno kao trening. Uz još druge treninge iz svijeta triatlona :)

Krenuli smo oko 8 ujutro s plivanjem da bi dalje nastavili biciklom do mjesta gdje smo ih stavili na trenažere i tamo vozili sat vremena. Naime, ideja je bila privući i pozornost ljudi, a mogli su postavljati i pitanja okupljenim stručnjacima te naravno meni. Tako je i bilo na prvom info punktu, uglavnom su meni postavljali pitanja, tako da je pedaliranje na trenažeru brzo prošlo.
 Zatim smo vozili 90min vani pa drugi info pult na Rimskom trgu na trenažeru te nakon toga opet 90 minuta vani po cesti. Bilo mi je predivno koliko se ljudi angažiralo oko cijele priče! Igor je imao osobnog asistenta u vidu svoje Maje, a moj osobni asistent je bio Dejan, sad već višegodišnji prijatelj. Pratio nas je Ivan kao fotograf te naravno neizostavni Pavle na biciklu, a ovog puta i Duško. Sve u svemu, za čas je bilo već 15.30 popodne. Nakon toga je preostalo samo trčkaranje, pri čemu mi je definitivno najgori dio dana bilo zadnjih sat vremena, 18-19,na trakama za trčanje. Namjestila sam brzinu 9.5km/h, onako fino pomalo i to je bilo to od mene. Odbrojavali smo svaku minutu do kraja, koja je trajala zauvijek.
Još dvije minute :)

No došao je kraj, kako i svemu što je teško u životu dođe kraj. Iako, to nije bio kraj mog dana. Imala sam otprilike 50 minuta za slikanje sa zaposlenicima Hiltona, pranje sebe i kose, peglanje odjeće i razgovor s Kalom, kako bih stigla na državnu televiziju za gostovanje u emisiji uživo "Tragovima života", u trajanju 60 minuta. I to sam nekako uspjela, pri čemu i javno objavljen moj nastavak suradnje s vladom Crne Gore u otvaranju centra za ranu intervenciju, prvom takvom u državi. I onda je bilo vrijeme za odmor, odnosno ex-Yu svirku u jednom podgoričkom pubu. Večer je završila iza ponoći u Skybar-u na vrhu Hiltona - na sladoledu haha. Smijem se, jer najčešće pitanje svih dana u Crnoj Gori, koje svi kolege biciklisti dobro znaju je bilo - a kad ćemo stati na sladoled? :)))

I tako, dan po dan, završio je crnogorski dio Zaigrane pedale. Dakle, kako su se oni brinuli o meni, tako se nitko nikad nije brinuo o meni. Nisam niti kune potrošila (odnosno centa), štoviše vraćam se s džeparcom jer su se previše brinuli da ne bih slučajno lipu potrošila. Prvenstveno hvala obitelji Majer, Igoru i Maji te Vanji Rakočević na SVEMU! Hvala Pavlu na pratnji i organizaciji prijevoza mog putnog sarkofaga svih ovih dana te svim novim i starim prijateljima koje sam upoznala ili samo ustvrdila prijateljstvo (Marko, Luka, Goran, Dragan, Peđa, Anđela, Marko, Goran, Mirko, Dejan, Ivan, Noćni vukovi, BK "Džada", Duško i još mnogi drugi). Bez svih vas ovaj projekt ne bi uspio i hvala vam što ste odlučili VOLONTIRATI u ime zajedničke vizije svijeta u kojem smo svi prihvaćeni i ravnopravni članovi društva! HVALA VAM! Neću reći i zbogom, jer ovo je samo početak jedne lijepe priče :)

A sad je vrijeme za pakiranje i put prema Gradu, Dubrovniku. Danas popodne u 18h držim tamo predavanje u amfiteatru pomorske škole, a sutra krećem biciklom prema Metkoviću.



četvrtak, 30. ožujka 2017.

Vrijeme je za revoluciju

Četvrto i zadnje predavanje u Crnoj Gori je održano sinoć u Podgorici. Pred skoro punom dvoranom kazališta. Pred ljudima iz Ministarstva zdravlja i Ministarstva obrazovanja Crne Gore. Pred novinarima, pred stručnim suradnicima, učiteljima, pedijatrima, odgojiteljima (ili vaspitačima :)), pred roditeljima. Mogla su se postavljati pitanja i bilo je dosta pitanja. I ljudi su bili zadovoljni. Toliko zadovoljni da žele da ja s njima vodim cijelu priču oko otvaranja prvog takvog centra, edukacije zaposlenika i pedijatara. Prepoznali su potrebu na nacionalnoj razini i sviđa im se što ja imam za reći na tu temu. Vrijeme je za revoluciju, a ja sam jedna od ključnih osoba u tome - koja čast i povjerenje. To me iznimno veseli, jer zaista vjerujem da je edukacija stručnjaka i pedijatara prva linija "obrane" u borbi protiv razvojnih poteškoća, odnosno u pomaganju djeci da ostvare sve svoje kapacitete. A prvo se moraju prepoznati ti kapaciteti, što je moguće jedino kroz kvalitetnu dijagnostiku. Usmjeriti terapije prema kapacitetima, a ne vlastitim ciljevima i željama. Dijete kakvo je mora biti u fokusu, a ne što bi smo mi htjeli da ono bude. Prvi korak prema tome je prihvaćanje.
Sjekira u medu



Jučerašnji dan je započeo s Pavlom, kao i svaki do sada - došao je kombijem po stvari pa odvezao kombi pa se vratio biciklom da me opet šlepa. Mislim, no comment. Inače, njega nitko ne plaća za to, samo da znate. Čovjek ipo. Na pola puta prema Podgorici su nas susreli biciklisti BK "Džada" i svi zajedno smo krenuli prema Podgorici. Dakle, danas je derao takav nenormalan vjetar i to u prsa, onako za kraj. Odmah sam pomislila da je to zato što se još ove godine nisam žalila na vjetar :). U kombinaciji s gustim prometom i lošijim cestama, rezultiralo je padom u pelotonu, gdje je troje biciklista završilo na podu i na livadi. Srećom po mene, nisam bila jedna od njih, no svi su dobro prošli. Zbog vjetra, raspali smo se na nekoliko grupa, a ja sam uspjela u prvoj grupi s Draškom, Pavlom i Ognjenom doći uspješno do cilja - hotela Hiltona. Da, spavam u Hiltonu, jer je Hilton odlučio podržati ovaj projekt, na način da me smjeste na najbolji mogući način. Ponoviti ću (sama sebi), spavam u Hiltonu, hotel s 5 zvjezdica. Vidite da se volontiranje isplati :). U subotu ujutro prije puta idem u spa, pošto-poto. Naime, danas imam ludi dan pred sobom, evo sad me ubrzo kupe iz hotela i počinje cjelodnevni Humanitarni ironman Podgorica, koji završava u 19h. U hotelu sam u 19.30, a na šminkanju na nacionalnoj televiziji moram biti u 20.30. Naime, gost sam u live emisiji koja ide petkom 21-22h, na temu autističnog spektra. Live emisija, poslije ironmana i 5 dana bicikliranja. Nemam pojma kako ću to izvesti, ali znam da sam u 22.30 na šanku nekog kluba. Ili birtije, svejedno mi je. A sutra ujutro u spa-u hotela Hiltona. No matter what!

Zatim me čeka vikend u Hrvatskoj, gdje u subotu držim predavanje u Dubrovniku, a zatim biciklom do Metkovića i tamo također predavanje, na sam dan svjesnosti o autizmu.
Salming Hrvatska



A sada, vrijeme je za bazen i jedan ironman ;)

Katarza

Jučer je bio dobar dan. Glavno obilježje dana je bilo blisko iskustvo sa smrću, koje je bilo odličan podsjetnik da nismo sami i da uvijek trebamo računati na tuđe greške. Tako je u svemu, samo je to posebno važno kada si na biciklu, jer si najfragiliniji sudionik prometa. I baš zato namjerno i pišem o tome svemu. To su situacije koje se svima događaju, ali mislim da je važno govoriti o tome i preuzimati svoj dio odgovornosti u svemu. Dovoljno je da barem jedna osoba razmisli kad npr sjedne na bicikl hoće li staviti kacigu i kako će se spuštati niz neki spust. Imala sam sličnu situaciju prije par godina i na Borčecu u Zagrebu. Tamo je isto veliki postotak nagiba nizbrdo i kad imaš 60kg, a tvoj bicikl ispod 7kg (tada ispod 8) ti si u roku par sekundi na 50-60km/h, bez da to uopće i primijetiš. Čovjek se na rikverc uključivao u promet s kolnog prilaza i uopće me nije doživio.
Na kraju dana na zalasku :)

Kao i jučer, netko drugi je bio kriv, no u toj situaciji bih jedino ja izgubila glavu i nitko drugi. Očito je prošlo previše vremena između pa sam se opustila. I kažem ponovno, iako me to iznimno potreslo, jučer je bio divan dan - preživjela sam i naučila novu lekciju! Loše stvari nam se događaju, trebamo učiti iz njih i biti sretni s pozitivnim ishodima.


Jučerašnje predavanje je bilo posebno, ne znam točno zašto. Nekako izmjena energije između mene i publike je tekla besprijekorno. Mogla sam točno osjetiti to upijanje svake moje riječi, a povratno sam ja bila sve uvjerljivija i sigurnija u ono što pričam. Apsolutna tišina pred punom predavaonicom. Koja nagrada za sav trud, uloženo vrijeme i napor svih ljudi oko mene, ali i moje.

Danas je već četvrtak, prošlo je 7 dana od prvog predavanja, a u međuvremenu je održano već 5 predavanja. Iza mene je 400km pedaliranja s oko 4500m uspona. Kako je ovaj dio jadranske obale poprilično brdovit, samo smo jučer u 62km nakupili 1000m uspona. Noge su mi generalno dosta dobro, malo osjetim težinu kad idem uz stepenice, no jučer sam uspjela odraditi i trening trčanja ujutro prije puta. Moj glavni problem je moja glava, što je, ironično, ujedno i glavna prednost. Užasno sam emocionalno senzibilna, tako da sve u životu proživljavam pojačano, kroz urođeno pojačalo (što ljudi oko mene prepoznaju i kao mogućnost zapaljenja oko naizgled sitnica :)). Posljedično sam introvert, iako iznimno dobro prilagođeni, tako da ne odgovaram onoj klasičnoj slici introverta. Osim što volim sate provoditi sama pa to opravdavam biciklizmom i treninzima :)). To je super kad radiš s djecom, jer ih baš osjetim i lakše prepoznajem njihove potrebe, no dosta zahtjevno kada radiš s odraslim ljudima. Život mi je bio jako intenzivan u zadnjih par mjeseci, prvenstveno zbog Kale i svega oko cijele operacije srca. K tome imam zakašnjeli bihevioralan odgovor, tako da generalno proživljavam stvari tek nakon nekog vremena što se nešto dogodilo. Smiješno mi je što je Kala isto takva, kako su neke glupe stvari nasljedne. Zašto to govorim? Imala sam problema s gastritisom kao posljedica anksioznosti zbog operacije u siječnju, no veljača je prošla generalno mirno. No zato zadnja 2 tjedna me satire, valjda refleksija od operacije i putovanja, a ovaj tempo Zaigrane pedale, u kombinaciji s iznimno lošom prehranom (na biciklu ili predavanju ili sastancima si cijeli dan, a imaš velika kalorijske zahtjeve) ne pomaže. 
Moja glava je dodatni asistent cijeloj priči, jer imam sposobnost za samouništenje i guranje sebe preko svih granica u ime nečega što mislim da je vrijedno. To je odlično na utrci ili kriznim situacijama, odlično za Zaigranu pedalu, nešto manje odlično za mene. U biti, više ne znam što me muči više, gastritis ili GERB. Znam da je loše kad moram piti inhibitore protonske pumpe, od kojih bježim kao vrag od tamjana. Srećom pa sam imala zaliha od prije (jer ih dobijem, a ne pijem, nego rješavam stvari prehranom), no dogodilo mi se da sam ostala usred Crne Gore bez svega. Prekjučer mi se dogodilo da nisam mogla zaspati jer sam imala osjećaj gušenja u prsima, kao da imam teški bronhitis, a znala sam da je to kiselina. Spasila sam se jučer kad sam na blef uletila u ljekarnu i uspjela dobiti Controloc. Nisam nikad mislila da ću biti toliko sretna zbog tih malih beštija. Sada je sve super, stvarno su čarobne tabletice. :) Također, imam problema sa spavanjem, budim se svakih sat vremena i jedva dočekam zoru da se prestanem vrtiti po krevetu. Pretpostavljam da je to od hiper navale podražaja i tempa pa mi luduju kortizol i adrenalin. Nadam se, ali očekujem, da me neće složiti kao prošle godine poslije Pedale, s najgorim kašljem u povijesti, a imala sam teži oblik bronhijalne astme u djetinjstvu. Ovo su sve u biti manji problemi, ali prisutni i stvar mog odabira. Ako želite čitati o pravim problemima, u ime humanosti i pomaganja, pratite Hrvoja Jurića. On je naš poznati putopisac na biciklu, koji većinu svojih projekata osmišljava kao humanitarne akcije ljudima u potrebi. Želim reći - raditi prave stvari u životu, što ja vjerujem da radimo, nije uvijek romantično niti lako. Pavle, moj drug na biciklu u Crnoj Gori, svaki dan putuje iz Podgorice da me prati, a zatim popodne juri na posao nazad u Podgoricu. Jučer je do Kotora došao biciklom i tako prošao preko 140km biciklom s 2000m uspona. I odjurio raditi nazad u Podgoricu. Danas dolazi kombijem po moje stvari, odlazi parkirati nazad kombi i vratiti se s biciklom da me prati. Helou?! Ja nisam poznavala tog čovjeka do Zaigrane pedale, ali sam sigurna da će mi ostati zauvijek drug, jer kako možeš tako nešto zaboraviti?

Pomažite drugima, činite dobre stvari za druge i budite spremni da će vam možda biti teško. No to je onaj slatki mazohizam - svaka žrtva s nagradom je katarza. Nirvana. Posebno čišćenje duše koje vam ne može zamijeniti niti jedna molitva ili meditacija. Svaki put se ponovno rađate kao bolja verzija sebe. To je onaj perpetuum mobile - vječno davanje se vraća kao vječno primanje. Do najboljih stvari u životu je ponekad teško doći, ali zato i jesu najbolje. I nisu materijalne. Dobra vijest je - sve je to pod našom kontrolom i stvar našeg odabira ;-)

utorak, 28. ožujka 2017.

Kako napraviti od zrna pogaču - 6 pouka

Jučerašnji dan je započeo plivanjem u bazenu u Herceg Novome, gdje smo plivali samo jedan plivač i ja. Čovjek je bivši plivač i odmah je postavio pitanje jesam li ja trenirala plivanje. Moram priznati da mi je baš godilo da poslije 300km bicikla sam sposobna izvesti plivanje koje liči na plivanje :). Nakon toga smo moj sarkofag stvari uputili prema Kotoru, a ujedno i naše nogice zavrtjeli na biciklu. Sa mnom su krenuli na biciklu Anđela i Pavle (koji će me pratiti cijelim putem na biciklu) te Peđa na motoru, kao podrška Noćnih vukova. Kod trajekta smo planirano sreli Dragana i Marka te nastavili svi skupa biciklirati do Kotora. Današnji dan je bio "laganini", samo 42km na biciklu sve zajedno, no u iznimno dobrom i veselom društvu. Drago mi je da sam imala prilike dio popodneva provesti na ulicama starog grada Kotora, jer mi je još prošle godine se usjekao duboko u srce. Zaista divan gradić s dušom.
Predavanje sam držala prvi put u prostoru (bivše) crkve i to je bilo zanimljivo iskustvo, budući da nikako nismo mogli dobiti željeno ozvučenje zbog akustike pa sam ja na kraju držala predavanje daleko od laptopa, a bliže ljudima, dok je Dragan uskočio i glumio pointer, mijenjajući slajdove. Što će ti moderna tehnologija kad imaš dobre prijatelje :)
Atmosfera na predavanju je bila jako topla, vidim na ljudima da puno stvari nisu do sada imali prilike čuti. Štoviše, u cijeloj Crnoj Gori ne postoji ustanova ili stručnjak koji je dijagnostičar, nego se po bilo kakvu dijagnozu ide u drugu državu - Beograd. Štoviše, psihijatri i dalje kod regresivnog oblika autizma postavljaju pitanje majkama jesu li dijete izložile nekom emocionalnom šoku, koji je onda izazvao autizam. Nakon 2 godine ping-ponga. Nemojte misliti da je puno bolje u Hrvatskoj. Na papiru je. I u pojedinim dijelovima Hrvatske je. No u stvarnosti nije. Čeka se do 2 godine na dijagnozu, koja je u većini slučajeva usporeni razvoj govora i jezika (famozni F80.9). Pitam se je li to zato što kolege ne znaju ili se ne usude preuzeti odgovornost? Koji god razlog da je, oba su rješiva. 
I tako, treća Zaigrana pedala po redu - Maja triatlonka, majka, psihologinja,terapeut igrom, dijagnostičar i svašta nešto ide okolo i drži predavanja. I ima veliku podršku i ima puno prijatelja. No kako je ZAISTA, nastala Zaigrana pedala? Kroz 6 pouka.

Maja srednjoškolka nije imala pojma što bi sa sobom i upisala je pravo. Brzo je shvatila da to nije nešto što ju zaista zanima, a upisala je jer je imala šovinističkog profesora iz matematike u srednjoj školi, koji je tvrdio da matematika nije za žene. Odabir fakulteta je bio - tamo gdje nema matematike na prijemnom, iako je Maji matematika prije bila velika ljubav i završila je matematičku gimnaziju. Pouka broj 1 - usadite sebi i svojoj djeci vjeru u vlastite sposobnosti i pomozite im da se bore s glupim sustavom. To možete samo vi. Srećom, brzo sam i sama to shvatila, odustala od prava i upisala studij psihologije sa strašnom matematikom na prijemnom, redovno bez plaćanja. Onda sam odlučila se odseliti od doma, a tu mi je i tata u početku pomagao, iako sam se odmah zaposlila u kafiću. No pola godine kasnije je tata naglo preminuo, a ja sam imala odluku pred sobom hoću li više raditi i plaćati stanarinu ili se vratiti doma. Pouka broj 2 - pravi testovi nisu kada je sve lako, nego kada je najteže. Onda treba ostati ukopan na mjestu i ne dopustiti da te vjetar otpuše. Kad studiraš po Bolonji, imaš obavezna predavanja, seminare i sve te stvari, tako da sam morala raditi noćne smjene i po 30h tjedno. No plaćala sam stanarinu i davala redovno sve ispite. I da, bilo je teško i patile su neke druge stvari u mom životu. No, ostala sam ukopana. Odlučila sam probati trenirati triatlon i onda se dogodila Kala. Kupila sam bicikl na koji nisam niti sjela.

Mogla sam izabrati hoće li to biti drama ili blagoslov, sve je bila stvar percepcije. Kao i sve u životu. I tako sam nastavila raditi još 4 mjeseca noćne smjene, spavajući po 5 minuta u skladištu u pauzi na gajbama, jer ti se u trudnoći samo spava. Ostala sam ukopana na mjestu. Diploma, Kala, nezaposlenost, triatlon, terapije s Kalom - taj dio uglavnom znate. Kada je Kala imala 5 mjeseci, počela sam raditi u Trčaoni, a tada sam već 3 mjeseca trenirala i triatlon. Na porodiljnom sam osvojila i prvo državno postolje. Pouka broj 3 - budite sve što želite biti, uvijek ima načina i nemojte da vam itko kaže drugačije. Tada sam već počela slušati prve komentare - pitam se tko joj čuva dijete dok se ona zabavlja u sportu. Samo se ti pitaj, odoh ja dalje svojim poslom. Osnovala sam i udrugu. Svađala se javno s vladom, gradom, svima koji su kršili zakone i bilo ih baš briga za običan puk. Pouka broj 4 - radite ono u što vjerujete i nikad vam neće biti neugodno da vas se potpiše imenom i prezimenom. Brzo sam vidjela da nisam konkurentna na tržištu niti da imam potrebna znanja. I onda sam odlučila raditi 2 posla paralelno da bih plaćala višemjesečne edukacije (njih 11, točnije), uspjela pretvoriti sport u honorarni posao i počela upoznavati sve te super ljude - kroz edukacije, kroz sport, kroz javno iznošenje mišljenja, kroz udrugu. Pouka broj 5 - uvijek težite da budete najbolja verzija sebe i upoznati ćete ljude slične sebi koji će vam pomoći u tome. Da, svi ti ljudi su mi pomogli i ostavili neizbrisiv trag u mom životu. Svi ti identiteti koje danas imam su tu uz puno truda i rada, kako mog, tako i tuđeg. Od izgubljene Maje srednjoškolke do onog sve gore navedenog. Sreća tu ima malu ulogu, a vjera u druge ljude neopisivu. Pouka broj 6 - kakav val šaljete u ocean, takav će vam se vratiti puta 3. Ja sam ništa bez svojih prijatelja, a sve te prijatelje sam ostvarila kroz svakodnevni život, odašiljući valove. Svi ti ljudi koje spominjem u svim svojim blogovima sam upoznala uglavnom u zadnjih 5 godina. I to su mi sve jako dragi ljudi, koji su duboko usjekli svoje tragove u moj život. Zauvijek.


Budite dobar val, budite tsunami. Vjerujte u sebe. Nikad nemojte dopustiti da vam netko drugi kaže tko ili što možete biti. ODLUČITE. Možete biti što god poželite, a život i ljudi kroz život će vam pomoći u tome. Ne novac, ne veze, ne zlatna žlica. Ljudskost i ljubav. A onda će se dogoditi i vaša "Zaigrana pedala", sama od sebe.

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

O jednoj mami


Jučer je dan krenuo odlično! Kad god sam u Metkoviću radno, spavam u restoranu Đuđa&Mate. Odličan smještaj, preljubazno osoblje i fenomenalna klopa. Tako sam odabrala i za Pedalu to kao prenoćište, podrazumijevajući da ću platiti. Ujutro su me obavijestili da su u međuvremenu pročitali sve o projektu i da ne dolazi u obzir da platim! Pri tome, moram napomenuti da su mi pomogli jučer nositi sve stvari, dopustili nam da se sušimo kraj kamina, da unesemo mokre bicikle ma sve. Za svaku preporuku, ljudi hvala vam od srca. I tako, uputila se ja u 8 na 4 stupnjeva i laganoj buri prema Herceg Novome. Bus za stvari je trebao ići u 8.10. Pola sata kasnije me zove Danijela, da je vozač otišao bez mojih stvari, da su ga kumili i molili, objašnjavali, no na kraju im je zatvorio vrata pred nosom te bio vrlo bezobrazan. Kad već reklamiramo, možemo i Croatia Bus "reklamirati". Usred uspona prema Neumu, na buretini, ulovio me očaj - neću valjda morati autom veći dio puta! No kako već to biva u mom životu, jer imam zakon ljude oko sebe, stvar se sama od sebe riješila već u roku pola sata. Hvala Danijeli, Jakši, nepoznatoj Danijelinoj prijateljici i Ivu te svim ostalima koji su se preko Facebook-a uključili u cijelu priču. Mogla sam mirno nastaviti dalje prema cilju.


Nekako mi je vrijeme danas proletjelo, možda jer je to bio dugo očekivani odmor. Bilo mi je baš nekako simbolično što mi je 75.km puta (dakle točno polovica) bila točno kraj stričeve kuće na Racu, gdje smo brat i ja provodili dobar komad ljeta svake godine dok smo bili mali. U Konavlima sam srela i poznato lice, Iva na treningu, isto sasvim slučajno kao i dan prije. A ništa nije slučajno. Na granici su me dočekali Marko, Luka i Goran, koji su me prvo dobro nahranili, a zatim ispratili do hotela u Herceg Novome. Vrijeme je proletjelo i već sam jurila na biciklu do 2km udaljenog mjesta predavanja. Bicikl sam ugurala u kuhinju od kafane :) i sve je bilo spremno za početak. Pred KRCATOM dvoranom, nekoliko ljudi je i stajalo, cijelo predavanje. Nisam imala mikrofon, ali nije niti trebalo, jer su svi bili savršeno tiho. Toliko ljudi je došlo slušati tako važnu temu! Predivno! Poslije predavanja sam imala čast popiti kavu s divnim ženama, a među njima i s Vanjom Rakočević, mamom onog plavog dječaka Ognjena, dječaka koji je volio vodu. Ona je sve i organizirala te nema namjeru stati samo na ovom projektu. Štoviše, doputovala je iz Podgorice autobusom samo zbog ovog predavanja! Koja motivacija, koja žena! Ljudi tako lako i tako prečesto postanu i ostanu žrtva životnih okolnosti. No ona to nije dopustila, iako joj se dogodila najgora moguća zamisliva stvar. Ona ide dalje, Ognjen živi i ide dalje.



Koji divan dan je jučer bio i još jednom se pokazalo da kad stvari krenu u krivo, ljudski faktor je presudan što će se dogoditi dalje... Sad je vrijeme je za plivanje prije puta pa onda opet na bicikl. Po Crnoj Gori ću imati i pratnju, tako da očekujem da će vrijeme do Kotora proletjeti u sekundi :)

I za kraj, ne znam u čemu je stvar ove godine, ali stvarno se dobro osjećam na biciklu, niti sam se probudila umorna niti me noge bole, samo malo križa od pada. To mi je posebno drago zbog 23.9. i Ironman utrke, ali i cijele sezone koja slijedi. U 2 dana sam odradila 290km s 3100m uspona i osjećam se odlično! Sad slijedi razvrtavanje 4 dana i onda humanitaran triatlon ironman distance. Nadam se da će upaliti, zaista se nadam. Svi ovi ljudi su se tako jako potrudili oko svega ovoga, a sve zbog jednog plavog dječaka i druge djece poput njega.

nedjelja, 26. ožujka 2017.

Sasvim (ne)slučajan sastanak (na Vruji)

Iako su održana već 2 predavanja, danas je odrađeno prvo bicikliranje, točnije 140 km, Split-Metković. To ne znači da je bilo jednostavno vući sa sobom stvari za 15 dana, triatlon, biciklizam u svim uvjetima, bicikl i laptop do Zagreba pa nazad do Splita. To znaju svi oni divni ljudi koji se dalje pate s mojim stvarima dok ih šalju po gradovima, srećom pa nema i bicikla uz to. No danas je konačno krenuo i onaj dio s pedalom :). Ove godine nisam nikoga unaprijed zvala da vozi sa mnom ili da mi pomaže, no to ne znači da nemam divne prijatelje koji mi samoinicijativno žele pomoći. Dario je po tko zna koji put uskočio u cijelu tu priču i tako smo nas dvoje krenuli ujutro oko 9.15 sa splitske rive. Vrijeme je bilo oblačno, s laganim jugom pri polasku, ali bez kiše. Na vrhu prve uzbrdice pri izlasku iz Splita se dogodio tako glupi pad s bicikla (moj, naravno), a tako bolan. Jer upravo takvi su najgori. Pala sam na glavu i križa, pri čemu sam i fino oštetila kacigu. Naravno, pala sam na desni dio križa, onaj zbog kojeg sam od veljače krenula kod fizioterapeuta, a patim se još od jeseni s time. Iako, prvo što sam pomislila je - odlično, sad smo i to odradili pa mogu biti mirna ostatak Pedale.

I tako smo mi krenuli prema Vruji, odnosno mjestu gdje se magistrala spaja s cestom prema Šestanovcu i autoputu, malo prije Brela. Dogovor je bio da ćemo tamo opaliti koju sliku i idemo na benzinsku u Makarsku na osvježenje, a Dario nazad za Split. Kako je Dario imao nedavno operaciju koljena, na usponu prema Vruji sam ja malo otišla naprijed, tako da sam prva došla do tamo. A tamo vidim poznato nasmiješeno lice - čeka nas Igor, koji je upravo došao iz Tomislavgrada da me isprati do Metkovića. Biciklom, naravno. Minutu nakon toga, zvoni mi mobitel, zove Mijo - "Jel to Zaigrana pedala? Evo nas za 42 sekunde na Vruji". Za 3 minute je došao i Dario. Nitko se nije ništa dogovorio, a sve se samo dogovorilo. I tako je to u životu - koliko god čekali i provocirali sudbinu, najbolje stvari se događaju same od sebe, kada radiš i živiš punim plućima i ne uzimaš niti jedan dan zdravo za gotovo. Sve je bilo slučajno, a ništa nije bilo slučajno. 

Mijo i ekipa su doduše malo krivo shvatili smjer kretanja :))) pa su nas htjeli ispratiti do Splita, tako da smo dalje prema Makarskoj nastavili Igor, Dario i ja. Tik prije Makarske je krenula prva kišica, ali ništa ozbiljno. I tako, malo se osvježili na benzinskoj, a Igor i ja nastavili dalje - u pljusak. Uf, što je grozan taj prvi osjećaj kada ti se dupe krene natapati od ceste, a voda se slijeva s kacige niz vrat. I tu se Igor okrene prema meni: "Nemoj slučajno da ti ovo pokvari ovaj dan, nabaci smiješak i idemo dalje!". Tako jednostavno, a tako učinkovito. Zašto bi sreća bila ikakva filozofija, zašto ne bi bila samo stvar odluke?

Popili smo kratku kavu prije Baćinskih jezera i krenuli dalje prema odredištu. Cijelim putem nas je pratila lagana kiša i taman oko Opuzena smo komentirali kako sva sreća da nije bilo više onakvog pljuska kao pri izlasku iz Makarske. I onda je krenuo prolom oblaka. S burom u prsa. :) Ono, jezero po cesti, voziš se 23km/h i nadaš se da nećeš uletiti u neku potopljenu rupu. Čak su nas i auti zaobilazili s 5m razmaka, iz sažaljenja. Kad smo došli u odredište u Vidu, odnosno restoran i motel, poplavili smo im cijelo predvorje, koliko se cijedilo s nas. :) No, topli tuš i pun tanjur spize je riješio cijelu stvar. Hvala ti Igore na svemu. I Dario. I Iris. I Danijela. Ma i "slučajna" ekipo na Vruji Mijo, Jure, Toni, Siniša, Frane i Branimir. I kišo koja si dala onaj poseban začin. :)


Sutra, koliko je meni poznato, krećem sama oko 8 ujutro prema Herceg Novome. Prema karti, put od ravno 150km. Sutra neće biti kiše, samo zilion hupserića i nešto lošija cesta. No, znam tko će mi se pridružiti kod Doli, kao i svake godine. Netko tko je, nadam se, sada jako ponosan na mene, iako nije imao priliku vidjeti kako završavam fakultet. No, ipak vjerujem da sve vidi. Vidimo se sutra tata.