ponedjeljak, 2. travnja 2018.

Kada svemir stane u tjedan dana

Eto me u Zagrebu. Moram priznati da sam prije tjedan dana ozbiljno sumnjala hoću li to sve uspjeti izvesti. Što fizički, što vremenski, što tehnički. Već na startu projekta sam bila jako umorna, jer sam večer prije došla s četverodnevne edukacije u Ljubljani, a prije edukacije sam useljavala 15 vreća stvari, uglavnom sama ili s Josipom. A paralelno sam rješavala spor s kaparom, koju sam uspješno dobila natrag. Još k tome mi je i ciklus krenuo dan prije (kao i na projektu "Djeca djeci" i na Ironmanu haha). Uglavnom, gotovo pa najteži dan mi je bio upravo utorak, prvi dan bicikliranja, kada sam imala i najmanje za biciklirati. Dakle, ja sam bila mrtva kad sam došla u Varaždin i zaspala sam prije 22h. Što je bilo i dobro, budući da je ustajanje bilo u srijedu u 4.30, ali sam se jako pribojavala kako će proći projekt dalje te kako ću biciklirati 200+ kilometara u jednom danu. Pogotovo ako moram biti na odredištu do 17h. Međutim, dani su brzo i uspješno prolazili, iako me ni vrijeme nije mazilo ove godine. Našla sam sliku od prije 3 godine četvrtog dana Pedale, gdje sam crna kao usred ljeta od sunca. Ove godine sam vozila uglavnom u zimskoj verziji pa čak i na -2 stupnjeva. 
Ove godine sam velik dio Pedale vozila uglavnom sama i shvatila sam da mi je upravo to ključna razlika - kada vozim s nekim drugim, sve je nekako lakše, vrijeme ide brže, a kilometri prolaze sami od sebe. Kad sam išla s Hrvojem iz Osijeka, nisam niti osjetila vrijeme (bila je kiša i prohladno kad smo kretali) niti kilometre te nisam mogla vjerovati da smo prošli 87km. Kao da smo bili na kavi i ručku negdje u prirodi i to je to. Kroz Bosnu prema Sarajevu bi bilo nemoguće stići da nije bilo prijatelja iz Bosne, jer je derao nenormalan vjetar u prsa, a promet je bio toliko gust da je sve dobilo i element suicidalnosti. Ali njima to nije smetalo pa ni meni to nije smetalo. I taj neki osjećaj olakšanja sutradan, kao mogu svojim tempom pomalo nazad, nema vremenskog pritiska oko predavanja. Vjetar je bio još jači, ali zato se moglo voziti i preko 40km/h. Na primjer, od Doboja do prvog uspona pred Derventu sam imala prosjek 37.7km/h na prvih 20km :). Kad sam krenula iz Sarajeva nisam palila sat, jer ga na Pedali nikad ne palim, kako se ne bih forsala. No bila sam u Zenici već u 9.30 ujutro, jer smo i vrijeme i ja samo proletili put Sarajevo-Zenica. Svi su zvali kišu, no srećom uspjela sam doći do Slavonskog Broda prije kiše. Srećom je barem promet bio manji nego na Veliki petak, tako da mi je bilo baš lijepo voziti dionicu Derventa-Brod: sve već sivo, a ja se utrkujem hoću li stići do Slavonskog Broda prije kiše. I jesam :).
Prijatelj s ručka
 Kako je eto, završio projekt, onda nisam uopće niti gledala kakva je prognoza za sutradan niti uzimala u obzir da je Uskrs i da se neću moći baš hraniti putem kako bih htjela. Čak sam i izašla van u subotu navečer do 1.30 ujutro. Ujutro sam se probudila i padala je kiša. Srećom, brzo je prestala i sve se osušilo, ali između ostalog jer je počeo puhati neki sjeverozapadnjak. Bilo je hladan vjetar i puhao je, naravno, u prsa. Jer zašto ne. Opet :). E jučer mi je bilo baš teško biciklirati. Bila sam skroz sama, usred ničega, s vjetrom u prsa i bez hrane. Počelo me i brinuti što ako upadnem u hipoglikemiju, tako tu između slavonskih sela. I taman kad sam vidjela da imam još 30km do prve otvorene benzinske, krenem ja sva dalje nikakva i iza ugla ugledam benzinsku. Otvorenu. Kao oaza usred pustinje. Usred nekog slavonskog sela. Nisam mogla vjerovati. Netko odozgo voli glupave i šašave ljude. Uletila sam unutra, kupila sam dvije čokolade i dvije male Mikado čokoladice. Bile su iznutra skroz bijele i polu-raspadnute, jer tko zna od kad stoje tu usred ničega. To su bile najfinije čokoladice ikad. Iza podneva je ipak malo smanjio vjetar, ali i dalje je bio cijelo vrijeme u prsa. Iza Nove Gradiške nije bilo psa na cesti, tek tu i tamo neki auto bi prošao i tako sve do Kutine. Gledam ona sela na potezu Gradiška-Okučani... kao da je jučer završio rat tamo. Većina kuća nije obnovljena, pustoš na cesti, a zadnje selo u nizu se zove Smrtić. Ima i svoju autobusnu stanicu, koje više nema nego ima. Pred Zagrebom su krenuli opet sivi oblaci, a ja sam taman ulovila brzi vlak koji je stizao u 18.15 u Zagreb. Još par kilometara do Prečkog, taman sam uletila u stan s prvim kapima kiše. I to je to, gotovo. Uspjela sam. Dani su proletili, nisam se ni okrenula. Ovakva putovanja su za mene uvijek jako emocionalna, bude puno izazovnih situacija, opasnih, guranja vlastitih granica, ali i toliko novih poznanstava, predivnih ljudi, nove ljudske nade. Ovo daje smisao životu. Ako se potrudiš, možeš pozitivno utjecati na tuđe živote. Nije li dovoljno i samo jedan? 
Maglaj i Bosna

Od sutra sam nezaposlena. Idem na HZZ opet. Na papiru ne izgleda dobro situacija - samohrana nezaposlena majka u podstanarstvu. :)) Ali je situacija odlična, jer imam moć. Moć da znam da mogu utjecati na svoju sudbinu. Ovakvi projekti mi najbolje osvještavaju da imam moć, svi imamo. Ovo je samo prijelazna faza prema višoj stepenici. Pokrećem svoju praksu, sada kreće era Coraline. Kala ima testiranje za školu i njoj kreće nova era. Novi izazovi pred timom Kala. I biti ćemo dobro, jer uvijek jesmo. 
I tako, završilo je već 4. izdanje Zaigrane pedale. Četiri godine bicikliranja. Jedan roditelj me pitao zašto to radim, ako nemam dijete s autizmom. Ja sam odgovorila: "Zašto ne?". Vidimo se na petom izdanju za godinu dana ;-)

petak, 30. ožujka 2018.

Uz vjetar, kroz Bosnu, preko Bosne

Ne znam kako da uopće opišem ovaj dan. Bio je divan, svakako. Jutros sam ustala u 6 ujutro i bila u Doboju u 9.30 ujutro. Iako je krenulo mirno bez vjetra, do Doboja se digao vrlo jaki južni vjetar, koji nas je povremeno bacao po cesti. Naravno, jer imam put od 220km prema jugu. Hahaha pa naravno! Kako je i Veliki petak bio danas, promet je bio iznimno gust, na ionako najprometnijoj cesti kroz BiH. U Doboju me čekala pratnja, u vidu auta i biciklista, dva Ivana Širića :). S obzirom na vjetar, zavjetrina je spašavala glavu. U Žepču smo stali na ručak te brzo nastavili dalje.
 Promet je bio jako gust, a imali smo bliski susret sa šleperom koji nas je zamalo izgurao s ceste. Čari bicikliranja :). Ivan me otpratio još 15-ak km od Žepča, a dalje sam nastavila sama, još nekih 12km. Poslije zadnjeg tunela, pred Zenicom me dočekao Haris, biciklist iz Zenice te otpratio do izlaza iz Zenice, gdje me dočekao Mujo i vozio sa mnom do Sarajeva. Da, bila sam danas štafeta i Bosanci su se još jednom potrudili da ne vozim sama i nezaštićena po njihovoj zemlji. To su sve ljudi koje sam upoznala kroz projekte. Ivan, koji nas je cijelo vrijeme pratio u autu, biti će podrška i sutra te je na taj način izdvojio čak 2 dana. Osim toga, nije dopustio da u njegovom kraju išta plaćamo, tako da zaista podrška u pravom smislu riječi :). Posebno me dirnulo kad je Mujo rekao da je zatvorio radnju (dućan) danas da mi pruži podršku, jer je vidio da se nitko nije javio i da ću voziti sama po tom vjetru. A vjetar je bio cijelo vrijeme u prsa i zaista jak, onako proljetni kada prvi put dosegne 20 stupnjeva. Kako sam ja ujutro malo zaspala i sve se odužilo (bio je plan biti u Doboju u 8.30), cijelo vrijeme sam imala osjećaj stiske s vremenom pa me taj vjetar još više živcirao. Osim toga, cijelo vrijeme cesta od Slavonskog Broda do Sarajeva ide "uz nogu", odnosno blago se penje. Uz vjetar, nije baš dobitna kombinacija. Ajme, da mi je današnje vrijeme sutra, mislim da bih bila do 3 popodne u Slavonskom Brodu, prosjek 35km/h. Aliii.... neće biti. Očekuje se puno kiše, neće biti biciklističke pratnje, jedino što najavljuju "pozitivno" je opet južni vjetar. Krećemo već u 7 ujutro, što znači opet ustajanje u 6. Juhu.

Kada smo došli do ulaza u Sarajevo, ubacili smo bicikl u auto te krenuli prema smještaju. Ideja je bila da se istuširam prije predavanja i onda odem na predavanje (zato sam i uzela poprilično skup smještaj pored mjesta predavanja). Upali smo u neku nenormalnu gužvu, u kojoj smo proveli sat vremena, tako da sam uletila u full biciklističkoj opremi na predavanje. I dala izjavu za dvije televizije, onako zaljepljena u crnoj prašini s ceste i smrdljiva od znoja. Pa kul. Prije predavanja me dočekao sportski prijatelj Demir da me pozdravi, a Nudžejma je poslala čak i prijatelja da mi uruči poklon i čestitku, jer je ona radila do 20h i nije mogla doći. Pa vau! I onda da se ne isplati volontirati i biciklirati, koliko lijepih ljudskih priča. Predavaona se polako punila, tako da je na kraju bila skoro pa puna. Moram se ovim putem zahvaliti i Anki i udruzi "Duga", koji su sve organizirali i uručili mi simboličan poklon na kraju predavanja. Predavanje je bilo odlično! Toliko komentara i pitanja nisam još nigdje imala, morali smo prekinuti u 20h, jer smo rekli da predavanje traje 2h. Roditelji i obrazovni stručnjaci su iskazali interes za edukativnim radionicama pa su drage žene iz udruge "Duga" najavile daljnju suradnju. Postoji li bolji feedback od toga da te netko želi opet slušati, nakon što te prvi put slušao? I veseli me što su postavljali toliko pitanja jer su svi imali prilike čuti korisne informacije i možda naučiti nešto novo.


I tako... kilometar po kilometar, završilo je i zadnje predavanje. Ne mogu vjerovati kako mi je proletilo :). Jako sam se pribojavala današnjeg dana i hoću li i kako stići. I odgovorno tvrdim da ne bih stigla bez toliko ljudske podrške. No to i je čar ovih projekata - spontano uključivanje toliko ljudi koji onda i sami postaju volonteri :). Iako nema više predavanja, čeka me još 438km do kuće u 2 dana. Za sutra najavljuju puno kiše u BiH, iako u popodnevnim satima, tako da će opet biti utrka s vremenom :). Srećom, imam barem motornu pratnju, što mi je jako važno zbog osjećaja sigurnosti. Veselim se novim izazovima te kako će na kraju završiti cijelo ovo putovanje i još jedna Zaigrana pedala. Već 4. po redu :)
Poklon udruge "Duga"

četvrtak, 29. ožujka 2018.

Put oko svijeta u 80 dana

Danas je bio jako dobar dan, iako je počeo s kišnim jutrom. Kao prvo, odspavala sam 8 sati, što je na Pedali full rijetko. Naime, osim pedaliranja, imam obavezu predavanja pa nakon toga druženje s ljudima koji su došli na predavanje i/ili me ugostili pa društvene mreže i pisanje bloga. Evo, tek sam sad sjela za kompjuter, a sutra ustajem opet prije zore, jer me čeka dug put. Bilo je puno toplije jutro nego dan prije, tako da mi čak ni kiša nije smetala. Našla sam se oko 10 s Hrvojem Jurićem, našim poznatim putopiscem koji me već godinama podržava te smo lagano krenuli prema Slavonskom Brodu. Po laganoj kišici :). Usput mi je Hrvoje pričao o svom projektu koji planira u travnju 2019., a to je put oko svijeta za 80 dana - biciklom! On sam s prijateljem Sinišom skuplja financije za taj projekt, koji je raspisao u 74 stranice. Probati će srušiti i Guinnessov rekord, koji iznosi 78 dana. Kako imaju stvarno minimalni budžet, onda npr. imaju točno određeni avion u Kini na koji moraju stići da bi prešli u Australiju. Drugi ide možda i tjedan dana kasnije. Bio je i 2 put do Nordkappa biciklom, drugi put po zimi. Stvarno izniman čovjek i stvarno nevjerojatno da nije prepoznat u Hrvatskoj. I tako je Hrvoje odlučio podržati Pedalu, osim svaki put na društvenim mrežama i uživo. I platio je ručak u Đakovu. Stvarno suputnik za poželjeti. Još sam se sprdala na kraju da nisam niti osjetila tih 87km i da nije fora - trebalo bi biti teško da imam o čemu pisati :D.

Čini mi se da će mi se iduća 3 dana, a pogotovo sutra, ostvariti ta želja. :))) Sutra opet buđenje po debelom mraku, par sati spavanja i 200+km. Lagano uz nogu cijelim putem, po očajnoj cesti, tunelima i jako prometnoj cesti. Doduše, podravska magistrala je jedna od najprometnijih hrvatskih cesta, pogotovo u kontekstu kamiona i šlepera. A i kvaliteta ceste... kahm, sve je već napisano. No ipak, malo se pribojavam sutra, pogotovo povratka u subotu po kiši. Ali, vjerujem da će sve biti ok, jer cijela stvar se radi sa srcem pa mora biti sve ok. :) Kroz Bosnu ću cijelim putem imati motoriziranu pratnju, tako da se svakako osjećam lakše. Hvala Ivanu još jednom na uskakanju.


Ono što sam primijetila ove godine, a ne znam je li tako bilo i prijašnjih godina, na predavanje dolaze uglavnom samo ljudi koji imaju osobnih doticaja s autizmom. Prvenstveno obitelji u kojima ima djece u spektru. Dakle, ljudi kojih se to osobno ne tiče, ne zanima u biti autizam. Nema čak niti puno obrazovnog kadra, koji često nemaju pojma kako raditi s djetetom iz spektra (ono što mi je iskustvo pokazalo). Ok, možda je stvar u meni, da misle da ne mogu ponuditi kvalitetno znanje. Možda je stvar u tome što je besplatno pa vrijedi ona stara - nešto vrijedi onoliko koliko košta. U biti se nadam da je to razlog, jer sve druge opcije su dosta bolne za nas kao društvo. Kako god, divno mi je što roditelji imaju priliku pitati za neki savjet, a samim time možebitno dobiti pomoć, koja im može poboljšati kvalitetu života. To i je smisao i za to vrijedi biciklirati.

Sutra sam prvi put u Sarajevu i da pričam o autizmu te se jako veselim tome. Bila sam samo jednom prije u Sarajevu zbog posla, kada sam držala predavanje i radionicu na međunarodnom kongresu. Nadam se da će doći ljudi poslušati, jer su u BiH zastupljene gotovo isključivo bihevioralne intervencije. Nadam se da će proći sve ok, sutra 220km do Sarajeva i zadnje, 5. po redu, predavanje! Iako, kad pomislim što sve Hrvoja čeka iduće godine, ovo je stvarno piece of cake! ;-)

srijeda, 28. ožujka 2018.

Zora, magla i oštećeni kolnik

Jučer sam napisala da će puhati istočnjak, pri tome zaboravljajući da putujem na jugoistok. Daaaa, puhao je jugoistočnjak :) Doduše, ne cijelim putem, samo zadnjih 70km. Dovoljno. Kad sam krenula bio je još mrak i dobro da nisam znala koliko je vani stupnjeva. U biti niti ne znam točno, znam da je sat vremena nakon izlaska sunca bilo 0. I bila je magla. I bilo je hladno. Jako hladno. Morala sam stati svakih 20-ak kilometara do 9 ujutro da se ugrijem malo na benzinskoj. Ubijao me moj Raynaud, bolovi su bili jedva izdrživi. Raynaudova bolest - poremećaj cirkulacije, meni su zahvaćene šake, stopala i nos. Drugim riječima, zbog živca, koji ide od vrata, moje šake misle da je vani 20 stupnjeva manje nego što je. Žile se sužavaju i stopiraju dotok cirkulacije. Ono što se događa prije ozeblina. Fun fact je da je upravo šake i stopala najteže zagrijati na biciklu, zbog položaja tijekom vožnje. Niti duple rukavice nisu pomagale, a ne znam da li više boli kada nema krvi ili kad se krv vraća. Enivejz, bilo je vrijedno toga, vidjeti zoru i sunce kako se izdiže iz magle. Ovo vrijeme je suludo, obično se s Pedale vratim izgorena. 

Ujutro sam se probudila i shvatila da je baterija na mobitelu skroz riknula. Jer zašto ne. Na projektu, gdje mi je mobitel neophodan, prvenstveno zbog karte te komunikacije sa suputnicima i domaćinima. Tako da sam na kraju u Virovitici kupila novi mobitel. Volim takve dodatne troškove na volonterskom projektu :). Na putu nije bilo nekih većih problema, dok nisam prošla tablu Osječko-baranjska županija. Doslovno. To u što se pretvorio kolnik... pa ja ne znam. Ja mislim da žitelji te županije uopće ne bi trebali plaćati tehnički, štoviše država bi njima trebala platiti tehnički zbog toga što jedan km po toj cesti vrijedi kao dva. Ili tri. I doživotnu garanciju/popravak amortizera. Vozila sam po cijeloj Hrvatskoj, a ovo pričamo o jednoj od glavnih cesti koja povezuje istok sa središnjom Hrvatskom. Svakih 10km je bio znak "oštećen kolnik", ali mislim da su bezveze to stavljali, jer nije bilo uočljive razlike između "normalnog" i oštećenog kolnika. Možda bi bilo jednostavnije da preimenuju županiju u "Oštećen kolnik", uštedili bi na znakovima, kada već štede na cesti. Kod Donjeg Miholjca sam se ponadala da prestaje takav kolnik, jer su napravili 5km nove ceste. Ali kad sam nakon 3km vidjela policajca kako mjeri brzinu i dijeli kazne, postalo mi je jasno zašto su napravili samo tih 5km. Jer čovjek pomisli - "Ajme pa mogu voziti iznad 50!". Apsolutno nema niti potrebe da igdje drugdje stoji policija, cijela cesta je u biti ležeći policajac. I sad, drndaš se na 7 bara po rupama i tako 70-ak kilometara, paralelno je počeo puhati vjetar u prsa i ti voziš sam.Totalno kul za motivaciju :)

I onda GPS <3 Onaj isti za koji sam rekla da ne bih mogla bez njega. Dakle, malo se utrkujem s vremenom, plus spavam u Tenji i očekujem dolazak u 17h. I onda me mob odvede na brzu cestu. Ok, vraćaj se nazad preko Josipovca, uključujem za pješake. I onda me frajer odvede u pješačku zonu. Ok, vraćaj nazad na postavke za auto (jer u Hrvatskoj naravno nema postavki za bicikl, to je SF za ovaj dio svijeta). I onda shvatiš da mapa nije ažurirana i da te vodi u neke suprotne smjerove. I tak... došla sam u 17.25 u Tenju, a predavanje u 18h :)). 15 minuta kasnije sam bila u autu istuširana, našminkana i presvučena. Pff i da su žene spore :)
Predavanje je bilo odlično, bilo je jako puno pitanja, što me posebno razveselilo. Morali smo se izbaciti van, jer smo probili limit :). Dogovorili smo i suradnju za dalje preko udruge "Dar" te sam dobila predivan poklon od članova udruge. Hvala vam!
I to je to, danas sam si odredila da ću popiti jednu pivu prije spavanja. Danas sam ju bome zaslužila! A i treba moći zaspati od bolova u ramenima i leđima. Drn-drnd. Drn-drnd. Drn-drnd....

Ps. Sutra pravac Slavonski Brod, s prijateljem Hrvojem Jurićem! Baš se veselim :)

utorak, 27. ožujka 2018.

Pogled i ljubav - dan II.

Unatoč zimskom izdanju Zaigrane pedale, današnji put je prošao dobro, ukupno 86 kilometara. Na putu je prošao samo jedan oblak s malo kiše, ostalo je bilo sve suho. Puhao je neki sjeverac (sutra će sigurno istočnjak), koji je dodao chill faktor, tako da je bilo prohladno cijelim putem. Ono što je super s kontinentalnom Hrvatskom je što je uglavnom sve ravno. U Dalmaciji bih na tu udaljenost nakupila preko 1000m uspona, a ovako samo petstotinjak. Dio puta mi je pravio i novi bic prijatelj Boris, koji se sam javio da pomogne projektu! Svaki, ali svaki put se ta čarolija dogodi, hvala Borise! Bilo mi je posebno zanimljivo kad je mobitel otkazao poslušnost i isključio se s 15% baterije. A ja nisam imala pojma gdje živi Karla, kod koje spavam :). Morala sam probuditi opet resurse 20. stoljeća i "Oprostite, znate li gdje je ulica...". Karla me dočekala s prefinim ručkom, autom i svim blagodatima. Hvala Karla na predivnom gostoprimstvu. Odigrao se i zanimljiv razgovor između nas dvije za vrijeme ručka: "Koliko imaš do Osijeka?"; "Pa mislim oko 180km."; "Jesi ziher?". Pet minuta kasnije... "240km". Toliko o meni i organizaciji puta. Uvjerena sam da sam to nekad vidjela, jer sam zbrajala kilometražu, ali da sam idiot, jesam XD. A ništa, sutra ustajanje u 4.30 ujutro, uz pomoć Karla ekspresa. Hvala Karla na svemu i pomoći oko puta!


U Nedelišću, gdje sam držala predavanje, sam imala predivan doček. Djeca s autizmom iz udruge su mi izradila poklon u vidu ogromne slike i porukom samo za mene. Baš prekrasno!  Ono što je lijepo kod ovih projekata je što se onda ponekad stvari same zakotrljaju. Tako je Arvio sport, preko Višnje Ivanović-Opačić, donirao za djecu s autizmom udruzi Pogled i jedan novi Strider bicikl pa nam se danas na predavanju pridružila i Višnja. Strider bicikli su posebno dizajnirani bicikli kako bi sva djeca naučila voziti bicikl, ali ono što ih čini drugačiji od sličnih bicikala je to što imaju i bicikle za odraslu djecu. Drugim riječima, djeca i mladi imaju priliku naučiti voziti bicikl i kad su prerasli bicikle na pomoćne kotačiće. To je posebno važno za djecu s autizmom, koja često, zbog senzornih poteškoća nemaju, priliku kao mala djeca savladati vožnju biciklom. Jedan dječak nije krio oduševljenje zbog bicikla i baš mi je drago što je ovaj projekt to omogućio. Hvala udruzi Pogled i Patriciji na predivnom gostoprimstvu!

Dvorana na predavanju je bila skoro cijela popunjena, tako da me jako veseli interes roditelja i drugih stručnjaka te da se isplati pedalirati. Ponekad i više nego što mislim haha. Povratna informacija s predavanja je bila jako pozitivna, kao i jučer u Zagrebu, tako da mi je drago da sve ovo ima smisla. Da cijeli projekt ima smisla. Da ulaganje truda ima smisla. Ne zbog mene, nego zbog toga što toliko puno ljudi ide kroz život s idejom da se ništa ne može promijeniti. Je li se promijenio život dječaka koji će naučiti voziti bicikl zbog ovog bicikla? Je li se promijenio život roditelja koji je čuo neku korisnu informaciju? Je li se promijenila osoba koja je prvi put nešto čula i naučila o autizmu? To su možda male promjene, ali jako jako važne. Ako ništa drugo, za te ljude. Puno ljudi ide s idejom da se treba cijeli svijet promijeniti. Da, treba. Ali to očito nije moguće. Nije li dovoljno utjecati na svijet oko sebe? Znam, dosadna sam više s time. Stalno pišem o tome. I mislim da treba stalno pisati o tome. Neki ljudi su zaista bespomoćni, iz raznih razloga. Tek kad to osjetiš, počneš cijeniti moć koju imaš, samo zato što si autonoman i slobodan. Nemojte čekati da ostanete bez te slobode.


Vidimo se sutra u Osijeku ;-)



ponedjeljak, 26. ožujka 2018.

Autizam i dijete. Dijete i autizam.

Počelo je 4. izdanje projekta "Zaigrana pedala". Sinoć je održano predavanje pred punom dvoranom u Artis Includum, hvala Saši na divnom gostoprimstvu! Projekt koji se "rodio" u mojoj glavi krajem 2014. godine, danas živi svoj život. Ove godine sam si zadala najviše kilometara i prvi put idem u Slavoniju, što me posebno veseli, budući da od prve godine dobivam upite kad ću i tamo doći. Ovo je definitivno najhladnije izdanje, budući da sam prijašnjih godina vozila uglavnom u kratkim rukavima i hlačama. Moram priznati da se najviše pribojavam dionice kroz Bosnu. Ta dionica predstavlja puno izazova: gust promet za produženi vikend, puno tunela, hladno vrijeme, dosta uspona i 220km. I tako 2 dana zaredom. Srećom pa imam pratnju u autu od prijatelja Ivana iz Žepča, inače nisam sigurna kako bih to sigurno izvela. ¸



Svake godine u projekt i predavanja stavljam dio sebe i svog osobnog iskustva. Tako je ove godine na predavanjima naglasak na emocionalnom razvoju djece iz spektra autizma. Sjećate li se da ste ikad pročitali neki tekst o tome? Znate li za neko dijete iz spektra da je išlo na terapiju zbog emocionalnih poteškoća? Kao da su sve poteškoće, baš kao i dijete, iz spektra. Kao da dijete s poteškoćama iz spektra autizma nije dijete. Baca se po podu jer ima autizam. Ne sluša jer ima autizam. Ljuti se jer ima autizam. Ne želi vježbati slova jer ima autizam. Da, djeca s autizmom su različita od djece koja nemaju autizam. Neurorazličita. Mozak im drugačije funkcionira. No ne znači da nisu djeca i da imaju iste potrebe kao i druga djeca. Samo ih traže i trebaju na malo drugačiji način. Djeca trebaju podršku, trebaju granice, trebaju nježnost, djeca su agresivna (kao i ljudi) kad se ljute, vole rutinu kad se osjećaju nesigurno, primarna svrha svih ponašanja je osjećaj sigurnosti. Toliko se fokusiramo na socijalnu poželjnost njihovih ponašanja da zaboravljamo na njihove potrebe i uzroke tih ponašanja. Često je cilj "popraviti" autizam, bez da ga prihvatimo, a samim time i dijete. Naravno, treba im pomoć da ostvare svoje kapacitete i treba ih gurati. Baš kao i djecu urednog razvoja. Razlika je u tome kada i koliko. No sva djeca imaju svoje granice. Mogu koliko mogu. Sve preko toga šteti djetetu i škodi njegovom emocionalnom razvoju. Time dijete postaje autizam, a prestaje biti dijete. Često se koncentriramo na posljedicu, bez da razmišljamo o uzrocima. Radimo na kontaktu očima bez da radimo na združenoj pažnji. Radimo na jeziku, bez da radimo na komunikaciji. Treniramo dijete bez da uspostavljamo odnos. Guramo dijete preko granica, bez da mu pomažemo da shvati gdje su njegove granice. I onda dijete odraste u odraslu osobu (da, postoje i odrasle osobe s autizmom, jer sva djeca rastu pa čak i ona s autizmom) koja ne zna reći "ne". "Ja ne želim. Ne sviđa mi se to.". Naravno, kod težih oblika autizma, osoba nikad spontano ne dođe do toga. No teški oblik autizma uključuje i teže intelektualne poteškoće, teške senzorne poteškoće i neurološka oštećenja zbog kojih se ne razvijaju izvršne funkcije. I onda je jasno zašto to sve ne funkcionira. No ponekad to sve funkcionira, a osoba i dalje ne zna tko je, što želi, što ne želi i kada je ok izraziti svoje mišljenje i biti ljudsko biće. Zapamtite, glavni uzrok preuranjene smrti osoba s autizmom je suicid.
Imati dijete je vrlo težak posao. I vrlo teško je naći balans između ljubavi i granica, između podrške i poticaja te prelaženja osobnih granica. I zato je važno imati na umu da je dijete s autizmom i dalje - dijete.
Vidimo se danas u Čakovcu! ;-)

ponedjeljak, 3. travnja 2017.

Vjeruj u sebe da bi vjerovao u druge

I dalje se sliježu dojmovi, no mislim da će mi trebati duže vremena da se sve poveže, jer ove godine je stvarno bilo ekstra! I svake godine je sve bolje i bolje, tako da se već sad veselim Pedali 2018.godine. Mislim da se provlači jedna tema kroz sve ove postove, a to je da sam poslije svake Pedale bolja verzija sebe. Ponekad svi mi padnemo u apatiju i pitamo se gdje ide ovaj svijet. Onda probaš dati neki svoj mali doprinos tome da ovaj svijet bude na trenutak samo malo bolji i otkriješ da toliko ljudi sanja isti taj san. Kada radite dobre stvari, "tjerate" i motivirate druge ljude da također rade dobre stvari. Eto, toliko je jednostavno.
U Dubrovniku je, kao i svaki put, bila puna dvorana ljudi koji su došli poslušati predavanje. Pardon, žena, njih stotinjak. Dakle, nije bio niti jedan muškarac. To mi je, u biti, dosta tužno, zar se autizam tiče samo žena? Nisu samo žene asistenti, profesori u školama ili roditelji. Ili muškarci sve znaju o svemu? Dečki, uozbiljite se, svatko od vas će se barem jednom zasigurno susresti s osobom s PAS-om, a neki od vas i puno puta. Da se razumijemo, tako je uglavnom na gotovo svim predavanjima, različitih tematika.
Dandi :)

Zadnji dan je bio opet u znaku guerilla Pedale :). Dobiciklirala sam nekih 50-ak kilometara do svog auta i tamo presrela autobus sa svojim stvarima (hvala Ivani:)) i od Stona nastavila dalje prema Metkoviću motorizirana. Naime, ponedjeljak je bio normalan radni dan, a ne bih se imala kako vratiti iz Metkovića sa svim svojim stvarima. Kad sam došla u Metković, uglavnom sam slušala komentare da se vidi na meni da sam umorna, a i za vrijeme predavanja je prevladao moj ADHD sve oblike samoregulacije pa sam dosta ubrzano pričala (kao, inače ne pričam brzo haha). Na što je Majda komentirala da sam ja pravi primjer kako neku poteškoću možeš pretvoriti u nešto korisno, jer tko bi normalan išao okolo biciklom i držao predavanja. Dandi je, kao i po običaju, sve besprijekorno organizirala, a prvo što me pitala to jutro je - tko ti preuzima torbu haha. Mislim da će imati još dugo traume od mojih stvari.
I tako, malo po malo, završilo je treće izdanje Zaigrane pedale. Ove godine je predavanja poslušalo oko 1000 ljudi, a prethodne 2 godine zajedno oko 1400. Ova godina je premašila sva očekivanja, a uvjerljivo sam najkasnije krenula s planiranjem cijelog projekta. Točnije, tek poslije konferencije u Sarajevo, debelo već u ožujku. To je samo dokaz da projekt ima već dušu, a ja jako puno prijatelja. Znam, stalno to spominjem, ali zapravo vas samo želim motivirati da i vi radite svoje projekte za druge. Pokloniti svoje vrijeme za nešto ili nekoga nikad nije uzalud potrošeno vrijeme. Ponekad mi netko zna reći da se trošim previše, da bih se trebala više čuvati, da će me starost pitati gdje mi je bila mladost i sl. No ja vjerujem da živimo samo jedan život i da će me starost pitati kakva mi je bila mladost. Nisam tip od ušteđevina, no s druge strane i kroz sada i ovdje uspijem priskrbiti sve svojoj maloj obitelji za budućnost.  Stambeno smo zbrinute obje (na tome hvala baki), sam sam svoj čovjek u poslovnom smislu, radim ono što volim, imam hrpu hobija koje volim i svakim danom sve više prijatelja, koje volim najviše. Što više mogu poželjeti od života? Dakle, ako živimo punim plućima i dajemo sebe u život, živimo život, a ne stojim sa strane i promatramo ga, da nam tamo negdje kasnije bude bolje, dok ne živimo sada i ovdje za bolje sutra. Moja baka ferovka je došla u Zagreb samo s vrećicom, kako se kaže i sve je u životu sama krvavo stekla. Jer se davala 100%. Evo je sad s 90 godina, uživa u djeci svojih unuka, zdrave pameti i mozga, jer ga je koristila u svakom trenu maksimalno. Ona mi je uvijek bila uzor i motivirala me - gdje ima volje, ima i načina. Samo idi, nikad nemoj stati, uvijek vjeruj u sebe i svoje sposobnosti te daj uvijek maksimum, rezultati će sami doći.
Kraj :)

Često me pitaju koja je glavna poruka predavanja. Uvijek vjerujte u sebe i svoje dijete. Budite opušteni i sigurni u sebe pa makar napravili grešku. Najgore je bojati se - neuspjeha, života, problema, sebe. Vjerujte u sebe i budite najbolja verzija sebe, sada i ovdje! Ostalo će samo doći..
Vidimo se za godinu dana na četvrtom izdanju Zaigrane pedale :)