O emocijama, biciklu i autizmu

Malo po malo i peto izdanje je tu! Vrijeme brzo leti, a kad pogledam svoj život u to vrijeme..  Kala ide u školu, u međuvremenu smo se odselile i doselile nazad u Zagreb, Oblačić je na Korčuli, sada je tu Coralina, radim po cijelom Balkanu.. i još jedna Pedala. Ove godine je naglasak na emocionalnom razvoju, jer je to nešto o čemu se ne priča, jer "nije važno". A ja gledam adolescente u spektru i vidim kako je samo to važno. Jer dobar dio njih je dobro habilitiran i nemaju više toliko problema "sa spektrom", ali imaju neke psihijatrijske dijagnoze. Od toga da su depresivni i anksiozni do toga da ne znaju tko su i što žele. Tako da ove godine pričamo o balansu između zahtjeva okoline i potrebe djeteta. I znate što? Ljude to zanima :) Ove godine je bilo najviše ljudi do sad u Zagrebu na predavanju, prostor je bio do kraja popunjen. U Sisku je za Pedalu organizirana i biciklijada, gdje je preko 50 obitelji sudjelovalo s biciklima i plavim balonima, a zatim je bilo i predavanje. Hvala obitelji Smajo i prijateljima na svemu! Jučer je na kraju ispalo 172km bicikliranja, jer sam ubacila utrku biciklističkog brdskog kronometra prije pedaliranja do Siska. Kao, zašto ne. Razbahatila sam se ove godine, jer sam kao u formi haha. Ugl, nakon pobjede na utrci, provela sam prekrasan dan s BK Ciklus, a kasnije i BK Labudovi koji su nas dočekali na putu prema Sisku. 

Danas je bio dan za odlazak prema moru, jer slijedi niz od 5 predavanja uz obalu. Kako Zg-Pula odabranom rutom ima 300-injak kilometara i preko 3000m uspona, onda sam to podijelila u 2 dana, tako da je današnji cilj bio Gorski Kotar, odnosno Delnice. Danas sam imala pratnju svog triatlon kluba Swibir, odnosno Škevirovića (Sonja&Matija) i Marka, koji je to sve organizirao. Eto, prednost kada trenirate više sportova, imate više ljudi da vas prati na biciklu :) Dan je bio savršen za dobar trening, tako da se nismo štedili. Do Severina na Kupi nam je prosjek bio skoro 33km/h, taman stotka. Onda smo uspone laganini odradili, ali svejedno ispalo 29km/h prosjek, s 2000m uspona, ukupno 145km. Dobar trening svakako, u 2 dana skoro 320km odvaljeno i jedna utrka. Sutra nastavljam dalje prema Puli, za sada sama, gdje je i 3. predavanje po redu.

Trenutno mi je najveća drama srijeda, kada vozim Rijeka-Zadar. To je 225km s 2500 uspona, ali to mi i nije problem, koliko očajna prognoza. Generalno je prognoza za sri, čet, pet kiša. Tako da i petak, 200km s 2000m uspona po kiši me isto baš ne veseli. Moram priznati da pomaže malo psihički to što sam ovo ljeto provela 2 tjedna po Irskoj na biciklu, gdje sam par puta promrzla na kiši na biciklu. Pa kao, been there, done that i preživjela da pričam o tome. :) U ovih par godina vozila sam po prolomima oblaka, čak i olujnoj buri. Iskreno, bolje kiša nego bura. Bura je opasna, pogotovo na onom dijelu Senj-Sv. Marija Magdalena. Tako mi je i plan B ići do Zadra preko Paga. Svakako, biti će izazov, ali mora svake godine na Pedali biti izazov, jer inače nema katarze. A o izazovima, za kraj bih podijelila status s Facebook-a Dijane Smajo, mame jedne Maruške <3
"Autizam i Maje

Maloprije mi se u inbox javi Maja i pita me što sutra treba pomoći oko Zaigrane pedale i naše biciklijade. Tu je ona za pomoć skupa sa svojom obitelji.
Dopisujući se s njom odjednom me složi lagana panika. Bože pa ja nisam dvadesetak godina sjela na bicikl. Pa ja sam zadnje dvije godine otkad se autizmu pridružila epilepsija skoro stalno doma. Uopće se ne krećem. Čak ponekad imam osjećaj kako sam zbog autizma udruženog s epilepsijom počela i tiše disati. Onih pedesetak napada kroz dan ( u stvarnosti stotine) su me izdresirale da ne šuškam, odgodim sve što mogu, tiše pričam, lagano koračam. Uglavnom to dvoje me zatvorilo. Skroz.
Onda se sjetim Maja koja neumorno šeće, trči kad stigne, a često upravo objavi slike s bajkom. Neumorno ona i njen mali muškarac osvajaju cijeli Svemir.
Pa mi srce uzbuđeno počne lupati jer sutra stiže Maja koja istrčava maratone, biciklom valjda ide na kraj svijeta. I već nekoliko godina za redom u tjedan dana pređe tisuću kilometara kako bi pričala o autizmu. I sad trebalo bi sutra sjesti na bicikl, a panika sve veća. Kako se pokrenuti? Miro mi kaže kako će doći po mene s biciklom i kako ćemo opet zajedno s biciklima tamo. Tražim sto izgovora za otići autom. Depresija ili što? Nemoć?
Sto pitanja u glavi, pa Anine riječi kako su u nekim životnim okolnostima (čitaj roditelj njegovatelj) svi sportovi opasni. Osim šaha, valjda. Jer što ako se polomiš? Dijete, autizam, epilepsija i nastavi niz.
Ne znam kako ću sutra. Ubijena od svih kretnji.
Ali znam da ću imati podršku. Maje iz inboxa.
I Mire. I Veronike koja će čuvati Marušku zbog viših ciljeva.
Ti Anuška tamo moli, drži palčeve, pljuckaj ili štogod da izdržim.

Jer treba sutra navečer izaći van, čvrsto zagrliti osobu koju jedva čekaš vidjeti, poslušati svirku doktora. I slaviti život takav kakav je. Prihvaćen.

P. S. nadam se da će Maja, zaigrana pedala, biti na kraju kolone jer nju nikad neću stići :) "

I zato Pedala. Zato ovo sve vrijedi. Upravo zbog ovoga. Hvala ti Dijana <3

I :)"