O jednom tati

Evo, nakon ukupno 455km, a danas 165km i 2 predavanja, konačno u krpama. Moram priznati da sam jučer, između ostaloga, napisala onaj post kako bih samu sebe uvjerila da to mogu danas izvesti i da će sve biti ok. Naime, vozila sam ja ovo ljeto i 250km u komadu (Rab-Split), ali sam si ostavila puno prostora za odmore, kavu i sl. Danas sam imala i predavanje u Metkoviću, izjavu za radio, TV i točno u minutu planirano predavanje u Dubrovniku. U 10.30 u Metkoviću, u 18.30 u Dubrovniku. I sve je ispalo super! Osim što sam izgorila i imala manji pad u maniri Freddy Krugera (pogon <3) 5 km prije Dubrovnika, sve je bilo super. Stekla sam još jednog biciklističkog prijatelja Josipa, koji je išao sa mnom 50ak km. Naravno, puhalo je opet jugo, ali to je tako uobičajeno za mene kad putujem na jug da se uopće više ne uzrujavam oko toga. Sutra opet zornjak i pravac Herceg Novi!

Ne znam iz kojeg razloga, ali uvijek, kada prođem Ston i krenem prema Dubrovniku, sjetim se svog tate. Danas kad sam prolazila kraj Ratca sam se sjetila kako bi nas vikendom tata vodio na kupanje na stričevu vikendicu kada bi bili u Dubrovniku. Sjećam se kako me tata i naučio plivati kad sam imala 4 godine i bila na Rabu. Kako su moji starci bili razvedeni, tata bi krenuo po noći iz Zagreba i na prvi trajekt da dođe na moj ročkas te bi otišao s nekim večernjim nazad. Ljudi koji me dobro poznaju, znaju da smo imali djetinjstvo sa elementima Dickensovog romana, iako tada kao klinac to u biti uopće ne kužiš. U srednjoj školi, spletom okolnosti, dosta smo se udaljili jedno od drugoga, da bi se opet zbližili početkom mog faksa. Krajem rujna 2008., na 4. godini faksa, nazvao me iz bolnice da ima vodu u plućima, ali da će biti sve ok. 3 tjedna kasnije je preminuo od karcinoma. Znala sam točno trenutak kada ga vidim zadnji put, jer sam morala ići nazad na posao u Zg koji sam tek dobila u Purgeraju. Bilo je 5 ujutro, išla sam na jutarnji avion. Što reći osobi koju znaš da ćeš vidjeti zadnji put? On nije shvaćao što mu se događa pa sam napravila ono što i svaki put, kako ne bi posumnjao da je zaista zadnji put. "Bok stari, vidimo se!" I pusnula ga u obraz. "Volim te" bi izazvalo sumnju, jer to nije bilo u našem rječniku.

Gledam roditelje djece sa spektra ili generalno roditelje djece s teškoćama u razvoju. Svi roditelji koje poznajem i koji su prihvatili djetetovu poteškoću, SVI DO JEDNOGA su toliko nasmiješeni i vedri ljudi. Na njima nikad ne bi ste rekli da imaju ikakve probleme u životu. A imaju ih puno - od djetetovih problema, djetetove patnje u našem društvu, šikaniranje i nepravednosti sustava, dodatne financijske izdatke, glupa pitanja i komentare okoline i slično. I nitko se ne žali. Jer vide samo ono pozitivno i ljepotu onoga što im je život donio. No to ne znači da im nije teško, samo zato što ne plaču javno ili se ne žale. Znači samo da im je teško, ali će stisnuti zube i krenuti naprijed kad im je teško, jer znaju da nitko neće brinuti o njihovom djetetu ako se oni ne brinu. Nije samo danas njihov dan, svaki novi dan je jedna njihova nova pobjeda.
A ja danas ovu svoju malu pobjedu posvećujem njima, ali i svom tati. Hvala što si me pogurao zadnjih 50km. I da, volim te.