Katarza

Jučer je bio dobar dan. Glavno obilježje dana je bilo blisko iskustvo sa smrću, koje je bilo odličan podsjetnik da nismo sami i da uvijek trebamo računati na tuđe greške. Tako je u svemu, samo je to posebno važno kada si na biciklu, jer si najfragiliniji sudionik prometa. I baš zato namjerno i pišem o tome svemu. To su situacije koje se svima događaju, ali mislim da je važno govoriti o tome i preuzimati svoj dio odgovornosti u svemu. Dovoljno je da barem jedna osoba razmisli kad npr sjedne na bicikl hoće li staviti kacigu i kako će se spuštati niz neki spust. Imala sam sličnu situaciju prije par godina i na Borčecu u Zagrebu. Tamo je isto veliki postotak nagiba nizbrdo i kad imaš 60kg, a tvoj bicikl ispod 7kg (tada ispod 8) ti si u roku par sekundi na 50-60km/h, bez da to uopće i primijetiš. Čovjek se na rikverc uključivao u promet s kolnog prilaza i uopće me nije doživio.

Na kraju dana na zalasku :)

Kao i jučer, netko drugi je bio kriv, no u toj situaciji bih jedino ja izgubila glavu i nitko drugi. Očito je prošlo previše vremena između pa sam se opustila. I kažem ponovno, iako me to iznimno potreslo, jučer je bio divan dan - preživjela sam i naučila novu lekciju! Loše stvari nam se događaju, trebamo učiti iz njih i biti sretni s pozitivnim ishodima.

Jučerašnje predavanje je bilo posebno, ne znam točno zašto. Nekako izmjena energije između mene i publike je tekla besprijekorno. Mogla sam točno osjetiti to upijanje svake moje riječi, a povratno sam ja bila sve uvjerljivija i sigurnija u ono što pričam. Apsolutna tišina pred punom predavaonicom. Koja nagrada za sav trud, uloženo vrijeme i napor svih ljudi oko mene, ali i moje.

Danas je već četvrtak, prošlo je 7 dana od prvog predavanja, a u međuvremenu je održano već 5 predavanja. Iza mene je 400km pedaliranja s oko 4500m uspona. Kako je ovaj dio jadranske obale poprilično brdovit, samo smo jučer u 62km nakupili 1000m uspona. Noge su mi generalno dosta dobro, malo osjetim težinu kad idem uz stepenice, no jučer sam uspjela odraditi i trening trčanja ujutro prije puta. Moj glavni problem je moja glava, što je, ironično, ujedno i glavna prednost. Užasno sam emocionalno senzibilna, tako da sve u životu proživljavam pojačano, kroz urođeno pojačalo (što ljudi oko mene prepoznaju i kao mogućnost zapaljenja oko naizgled sitnica :)). Posljedično sam introvert, iako iznimno dobro prilagođeni, tako da ne odgovaram onoj klasičnoj slici introverta. Osim što volim sate provoditi sama pa to opravdavam biciklizmom i treninzima :)). To je super kad radiš s djecom, jer ih baš osjetim i lakše prepoznajem njihove potrebe, no dosta zahtjevno kada radiš s odraslim ljudima. Život mi je bio jako intenzivan u zadnjih par mjeseci, prvenstveno zbog Kale i svega oko cijele operacije srca. K tome imam zakašnjeli bihevioralan odgovor, tako da generalno proživljavam stvari tek nakon nekog vremena što se nešto dogodilo. Smiješno mi je što je Kala isto takva, kako su neke glupe stvari nasljedne. Zašto to govorim? Imala sam problema s gastritisom kao posljedica anksioznosti zbog operacije u siječnju, no veljača je prošla generalno mirno. No zato zadnja 2 tjedna me satire, valjda refleksija od operacije i putovanja, a ovaj tempo Zaigrane pedale, u kombinaciji s iznimno lošom prehranom (na biciklu ili predavanju ili sastancima si cijeli dan, a imaš velika kalorijske zahtjeve) ne pomaže. 

Moja glava je dodatni asistent cijeloj priči, jer imam sposobnost za samouništenje i guranje sebe preko svih granica u ime nečega što mislim da je vrijedno. To je odlično na utrci ili kriznim situacijama, odlično za Zaigranu pedalu, nešto manje odlično za mene. U biti, više ne znam što me muči više, gastritis ili GERB. Znam da je loše kad moram piti inhibitore protonske pumpe, od kojih bježim kao vrag od tamjana. Srećom pa sam imala zaliha od prije (jer ih dobijem, a ne pijem, nego rješavam stvari prehranom), no dogodilo mi se da sam ostala usred Crne Gore bez svega. Prekjučer mi se dogodilo da nisam mogla zaspati jer sam imala osjećaj gušenja u prsima, kao da imam teški bronhitis, a znala sam da je to kiselina. Spasila sam se jučer kad sam na blef uletila u ljekarnu i uspjela dobiti Controloc. Nisam nikad mislila da ću biti toliko sretna zbog tih malih beštija. Sada je sve super, stvarno su čarobne tabletice. :) Također, imam problema sa spavanjem, budim se svakih sat vremena i jedva dočekam zoru da se prestanem vrtiti po krevetu. Pretpostavljam da je to od hiper navale podražaja i tempa pa mi luduju kortizol i adrenalin. Nadam se, ali očekujem, da me neće složiti kao prošle godine poslije Pedale, s najgorim kašljem u povijesti, a imala sam teži oblik bronhijalne astme u djetinjstvu. Ovo su sve u biti manji problemi, ali prisutni i stvar mog odabira. Ako želite čitati o pravim problemima, u ime humanosti i pomaganja, pratite Hrvoja Jurića. On je naš poznati putopisac na biciklu, koji većinu svojih projekata osmišljava kao humanitarne akcije ljudima u potrebi. Želim reći - raditi prave stvari u životu, što ja vjerujem da radimo, nije uvijek romantično niti lako. Pavle, moj drug na biciklu u Crnoj Gori, svaki dan putuje iz Podgorice da me prati, a zatim popodne juri na posao nazad u Podgoricu. Jučer je do Kotora došao biciklom i tako prošao preko 140km biciklom s 2000m uspona. I odjurio raditi nazad u Podgoricu. Danas dolazi kombijem po moje stvari, odlazi parkirati nazad kombi i vratiti se s biciklom da me prati. Helou?! Ja nisam poznavala tog čovjeka do Zaigrane pedale, ali sam sigurna da će mi ostati zauvijek drug, jer kako možeš tako nešto zaboraviti?

Pomažite drugima, činite dobre stvari za druge i budite spremni da će vam možda biti teško. No to je onaj slatki mazohizam - svaka žrtva s nagradom je katarza. Nirvana. Posebno čišćenje duše koje vam ne može zamijeniti niti jedna molitva ili meditacija. Svaki put se ponovno rađate kao bolja verzija sebe. To je onaj perpetuum mobile - vječno davanje se vraća kao vječno primanje. Do najboljih stvari u životu je ponekad teško doći, ali zato i jesu najbolje. I nisu materijalne. Dobra vijest je - sve je to pod našom kontrolom i stvar našeg odabira ;-)