ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

O jednoj mami


Jučer je dan krenuo odlično! Kad god sam u Metkoviću radno, spavam u restoranu Đuđa&Mate. Odličan smještaj, preljubazno osoblje i fenomenalna klopa. Tako sam odabrala i za Pedalu to kao prenoćište, podrazumijevajući da ću platiti. Ujutro su me obavijestili da su u međuvremenu pročitali sve o projektu i da ne dolazi u obzir da platim! Pri tome, moram napomenuti da su mi pomogli jučer nositi sve stvari, dopustili nam da se sušimo kraj kamina, da unesemo mokre bicikle ma sve. Za svaku preporuku, ljudi hvala vam od srca. I tako, uputila se ja u 8 na 4 stupnjeva i laganoj buri prema Herceg Novome. Bus za stvari je trebao ići u 8.10. Pola sata kasnije me zove Danijela, da je vozač otišao bez mojih stvari, da su ga kumili i molili, objašnjavali, no na kraju im je zatvorio vrata pred nosom te bio vrlo bezobrazan. Kad već reklamiramo, možemo i Croatia Bus "reklamirati". Usred uspona prema Neumu, na buretini, ulovio me očaj - neću valjda morati autom veći dio puta! No kako već to biva u mom životu, jer imam zakon ljude oko sebe, stvar se sama od sebe riješila već u roku pola sata. Hvala Danijeli, Jakši, nepoznatoj Danijelinoj prijateljici i Ivu te svim ostalima koji su se preko Facebook-a uključili u cijelu priču. Mogla sam mirno nastaviti dalje prema cilju.


Nekako mi je vrijeme danas proletjelo, možda jer je to bio dugo očekivani odmor. Bilo mi je baš nekako simbolično što mi je 75.km puta (dakle točno polovica) bila točno kraj stričeve kuće na Racu, gdje smo brat i ja provodili dobar komad ljeta svake godine dok smo bili mali. U Konavlima sam srela i poznato lice, Iva na treningu, isto sasvim slučajno kao i dan prije. A ništa nije slučajno. Na granici su me dočekali Marko, Luka i Goran, koji su me prvo dobro nahranili, a zatim ispratili do hotela u Herceg Novome. Vrijeme je proletjelo i već sam jurila na biciklu do 2km udaljenog mjesta predavanja. Bicikl sam ugurala u kuhinju od kafane :) i sve je bilo spremno za početak. Pred KRCATOM dvoranom, nekoliko ljudi je i stajalo, cijelo predavanje. Nisam imala mikrofon, ali nije niti trebalo, jer su svi bili savršeno tiho. Toliko ljudi je došlo slušati tako važnu temu! Predivno! Poslije predavanja sam imala čast popiti kavu s divnim ženama, a među njima i s Vanjom Rakočević, mamom onog plavog dječaka Ognjena, dječaka koji je volio vodu. Ona je sve i organizirala te nema namjeru stati samo na ovom projektu. Štoviše, doputovala je iz Podgorice autobusom samo zbog ovog predavanja! Koja motivacija, koja žena! Ljudi tako lako i tako prečesto postanu i ostanu žrtva životnih okolnosti. No ona to nije dopustila, iako joj se dogodila najgora moguća zamisliva stvar. Ona ide dalje, Ognjen živi i ide dalje.



Koji divan dan je jučer bio i još jednom se pokazalo da kad stvari krenu u krivo, ljudski faktor je presudan što će se dogoditi dalje... Sad je vrijeme je za plivanje prije puta pa onda opet na bicikl. Po Crnoj Gori ću imati i pratnju, tako da očekujem da će vrijeme do Kotora proletjeti u sekundi :)

I za kraj, ne znam u čemu je stvar ove godine, ali stvarno se dobro osjećam na biciklu, niti sam se probudila umorna niti me noge bole, samo malo križa od pada. To mi je posebno drago zbog 23.9. i Ironman utrke, ali i cijele sezone koja slijedi. U 2 dana sam odradila 290km s 3100m uspona i osjećam se odlično! Sad slijedi razvrtavanje 4 dana i onda humanitaran triatlon ironman distance. Nadam se da će upaliti, zaista se nadam. Svi ovi ljudi su se tako jako potrudili oko svega ovoga, a sve zbog jednog plavog dječaka i druge djece poput njega.

Nema komentara:

Objavi komentar