Dan drugi, put prvi

Jučer navečer sam došla do laptopa oko 23h i krenula pisati izvještaj, no završilo je samo na 'kretanju' :) Ipak, nije mi žao, jer ovako dan poslije su se malo slegnuli dojmovi, a i mozak bolje radi nakon 6 sati sna. Naime i danas se trebalo ustati prije 6 ujutro, kako bi stigla do 7 na Korzo i javiti se za Dobro jutro Hrvatska. 

Sinoć sam shvatila da ću morati voziti 50km više od planiranog, jer moram preko kopna do Stinice pa od tamo za Rab, umjesto planiranog prelaska preko Krka. U sinoćnjem trenutku umora nisam bila baš presretna, no mogu reći da sam se jutros probudila generalno ok, osim osjećaja da bi mi dobro došlo više sna. Mislim da ću prespavati cijeli Usrks :))

U dobrom društvu - Karlovac

Jučer je generalno odlično prošao put, bez ikakvih biciklističkih defekata, što je zaista sreća na 188km. Večer prije sam dobila poziv od Josipa Dikona, da bi on on mene ispratio, a na Savskom mostu mu se pridružio i Milan Pernar, tako da sam do Karlovca imala dobro društvo i lijepu zavjetrinu. U Karlovcu me dočekala Gabrijela Šalković i provela me sporednim puteljcima kroz Karlovac do Duga Rese, gdje me dočekao Igor s autom. Nikad ljepših 60km! Nakon Duga Rese je krenula zabava, prvo s hupserima, a onda prava zabava od Severina na Kupi, gdje kreću ozbiljniji usponi prema Delnicama. No onda se javio dodatni problem, a to je zaista jaki vjetar, na mahove olujni, u prsa. Osim što me povremeno bacao po cesti, skupa s dijelovima krošnje, iznimno je otežavao uspone pa mi je na mahove brzina na usponu bila 8km/h, što je zaista sporo za mene. U jednom trenu prema Skradu me toliko 'zakočilo' da sam jedva i na nogama iščupala da se samo ne izvrnem sa strane. Drugi problem su bili i spustevi, bilo je zaista opasno ići preko 30-35km/h, jer su se radili kovitlaci vjetra pa su bili povremeno jaki bočni naleti. Vjetar me ispratio skroz do Gornjeg Jelenja. Kako se cijeli put odužio zbog vjetra i bezbroj presvlačenja (u Zagrebu je jučer max bilo 21, a u Delnicama 7, gdje ima još i dosta snijega), uletila sam u Rijeku u 17,50. Onda je uslijedilo epsko skidanje, friškanje maramicama i navlačenje haljine, uz glavnu cestu, kako bih uletila u vijećnicu u 18.10 da pripremim sve za predavanje. 

U 18.20 nije bilo nikoga. O moj Bože, jesam li ja sad uzaludno biciklirala 190km? :) U 18.35 je bilo pedesetak ljudi: roditelji, odgojitelji, stručni suradnici... Predavanje je prošlo odlično, ljudi su se uključili i osjetila sam da su dobili važne nove informacije. Mislim da me daleko najviše dirnulo kada mi je jedan tata poslije predavanja došao reći da mu nitko nije do sada pričao na taj način o autizmu i da sada puno bolje razumije. Koji kompliment, koji pozitivan feedback! Da, zato sam biciklirala 190km, upravo zbog te poruke. Da je samo bio on tamo i da se tako osjećao, vrijedilo bi! Kasnije sam dobila još par poruka/mailova gdje su ljudi bili jako zadovoljni te podijelili sa mnom svoja vlastita iskustva, Na kraju, čini mi se da svim tim ljudima nedostaje element humanosti i razumijevanja, da ih netko sasluša i kaže "Razumijem, vidim da vam je teško, znam da vam je teško, ajmo probati zajedno vidjeti kako vam pomoći.".

I eto, tipkam ovo 15ak minuta i već moram završiti, jer se treba polagano ići spremati i voziti 115km, spremiti predavanje, pisati izvještaj, jesti, spavati, ustati se, voziti... Puno toga, a malo vremena :)

Na kraju bih htjela svima zahvaliti (i zahvaliti ću još puno puta) na svim lijepi riječima, komentarima, podršci, povratnim informacijama i trudu koji ulažete da bi sve ovo uspjelo.

Pritom se ispričavam ako ne odgovorim svima, dobivam i preko 20 poruka/mailova dnevno. Jako me sve veseli i sve pročitam, samo nemam vremena odgovarati na sve, jer imam jako malo vremena dnevno za provesti na kompjuteru. U sat vremena imam 30ak notifikacija na facebook-u, tako da mi i to promakne zasigurno, molim da nitko ne zamjeri - sve čitam, sve upijam i iznimno me svi motivirate i dajete onu ekstra energiju da sve izdržim! :)

HVALA!!