Namjerno sam pustila neko vrijeme da prođe od završetka projekta, da mi se slegnu dojmovi. U petak navečer sam držala predavanje u Dubrovniku, a u subotu ujutro sam već bila na poslu u Zagrebu. Put od Zadra do Splita je bio... pa ja ne znam. Najgori ikad haha. To je valjda zato što sam rekla da najviše mrzim vjetar u prsa, od svih vremenskih uvjeta. Dakle, puhao je 50-60km/h južni vjetar konstantno cijelim putem od Zadra. Kao da je netko fen upalio. Svaka čast Ivanu Gobinu, koji me otpratio do Šibenika, da nije bilo njega ja ne znam kako bih ja to psihički podnijela. Moram se zahvaliti i Dinu iz TK Šibenik na organizaciji biciklista iz BK Fortica da me isprate od Šibenika do Boraje: Natalija, Tanja i Ivan. Po tom vremenu, bilo kakva pomoć je bila ogromna pomoć. Prelazak preko Šibenskog mosta je stvarno bio spektakl. Gore na brdu sam se smrznula onako propisno, tako da mi taj put sigurno neće ostati u lijepom sjećanju. A opet hoće - jer ta patnička katarza s drugim ljudima, gdje svi prelazimo svoje granice u ime nečeg u što vjerujemo.. je nešto stvarno posebno. Dijeljenje jednog momenta u svemiru, iako se možda uopće ne poznajemo. I ove godine se, simbolično, dogodilo prvi put da nisam mogla biciklom ići na zadnje predavanje. Uvjeti su bili daleko od sigurnih, jer je količina vode na cesti bila stvarno ogromna, uz jak vjetar. Mislim, bus s kojim sam išla je vozio 5 i pol sati do Dubrovnika i procurila je voda na par mjesta u busu :) Tako da je opet zadovoljena komponenta patnje haha. Možda bih se i usudila da sam imala neku motoriziranu pratnju, kao osigurač. Ali nisam.
Ove godine sam veći dio troškova Pedale snosila ja, od troškova na putu do neplaćenog godišnjeg od tjedan dana (to je tako kad si privatnik). Dio novaca je financirano od utrke Loverun, ali generalno nije bilo niti pola od ukupnih troškova. I ne govorim ovo da se žalim, to je bila moja svjesna odluka. Jednostavno, taj projekt je meni postao neodrživ u smislu oko posla koje je potrebno oko njega. Od angažiranja medija, organiziranja 7 predavanja, priprema na poslu, za put, do toga kako pauzirati svakodnevne obaveze. I jednostavno nisam imala kapaciteta još i kucati okolo za dodatne donacije. Tako da, u slučaju da se ne javi neki entuzijastični volonter iduće godine, mogu reći da je ovo zadnja godina projekta. I 5 godina zaredom je isto puno i nekako... važan dio mog života. Osim toga, baš puno radim već dugo vremena i sad sam "ispucala" tjedan dana neplaćenog godišnjeg na još veći umor haha. No opet ne žalim se - znam zašto radim i za koga. Radim za tim Kala, radim za uređenje našeg stana i novi (i nadam se konačni) život na Trešnjevci. Tako da, iako je umor prisutan, sve je u najboljem redu i baš onako kako treba biti. Život je predivan ako imaš kontrolu nad njim. To mi je definitivno najveći uspjeh životni, da sam se izborila za to da mogu birati, a ne morati. Naravno da neke stvari "moramo", poput raditi, ali to ujedno i biram, jer bih ovo radila i da ne moram raditi. Mislim da osjećaj slobode je neprocjenjiv i stvarno želim to svakome. Jer kada napraviš i sranje iz slobodne volje (pardon my french), nasmiješ se, lupiš se u čelo i kažeš sam sebi "stupid". I ok, možda se i ne nasmiješ svaki put, ali je svakako lakše preuzeti odgovornost za to. Jer znaš da ćeš drugi put bolje. Jer možeš.
U ovih 5 godina projekta prošla sam stvarno jako puno gradova, ali i 3 države. Najvrijedniji resurs su sigurno predivni ljudi koje sam upoznala i koji mi ostaju za cijeli život. I svi ti vrijedni momenti u svemiru, koje dijelim s nepoznatim ljudima, kada nismo odustali, kada smo zajedno patili, ali se zajedno radovali i smijali. A svi s istim ciljem, da pokažemo da su djeca u spektru - djeca. I da imaju iste potrebe kao i sva druga djeca. I da ih se treba gledati kroz prizmu ljudskosti i osobnosti, a ne poteškoće ili problema. I mislim da smo barem malo uspjeli. A negdje i puno više. Ne znam da li se vidimo i pedaliramo i druge godine, ali VELIKO HVALA SVIMA koji su kroz ovih 5 godina bili dio ove priče, znate tko ste <3 Ljubim vas!
