Kraj turneje

Zadnji dan je osvanulo oblačno i hladno jutro. Kada smo se ustali, bilo je oko 4 stupnja u Drveniku s laganom burom, tako da sam na kraju obukla outfit kao kada sam prolazila kroz Delnice. Srećom, nije bilo kiše niti jakog juga, što je bilo najavljeno, tako da sam u biti bila presretna! Sam put je tekao jako dobro, najbolje do sada. Djelomično zbog odličnih uvjeta, djelomično zbog dobre ceste, a svakako jer sam znala da će sutradan biti prvi dan kada neću morati ustati se i sjesti na bicikl. Put do Neuma je proletio za treptaj oka te sam tamo se omastila najboljim svježim sirom ikad (Hercegovački sir), a kako sam puno puta putovala do Dubrovnika, imala sam osjećaj da sam u predvorju Dubrovnika, iako me čekalo još 62km. Naime, moj tata je iz Dubrovnika, tako da sam išla redovito tamo za svake praznike, od kada je preminuo dosta rijeđe. Svakako u subotu prvi put biciklom :)

Prolazak kroz Neum

Moram priznati da sam se malo bojala južno od Neuma kako će se ponašati vozači, jer iz vlastitog iskustva znam da nisu baš ljubitelji bicikala na cesti, no možda se najezdom turista i biciklista u zadnje vrijeme nešto promijenilo. U svakom slučaju, osim dva trubljenja, nije bilo nikakvih problema. Zavoj do zavoja, evo mosta, zuuum spust poslije mosta i evo table za ulazak u Dubrovnik. Iskreno, mislila sam da će biti puno teže doći do nje i da ću zadnji dan biti već zaista game over, no zadnji dan je prošao lakše i jednostavnije nego što sam to uopće mogla zamisliti. Nisam mogla vjerovati da već gledam u tablu Dubrovnik, 6 dana je proletilo kao u nekom snu!

Sat vremena kasnije sam bila u noninoj kući i pekla nam palačinke, istuširana i spremna za zadnje predavanje. Na predavanju je bilo odlično, dočekala me draga prijateljica Nikolina, koja nas je ugostila u udruzi za Down sindrom, koje je i sama član. Prostor udruge se popunio i bilo mi je jako drago što su se roditelji uključili i dijelili međusobno svoja iskustva. Opet se postavilo pitanje gdje roditelji i djeca mogu potražiti adekvatnu terapiju, zašto se kasno dijagnosticira te koliko to sve košta roditelja.

Pri povratku nas je dočekao snijeg, jak vjetar i mećava, tako da smo morali preko Karlobaga tražiti put prema Zagrebu. Odmah sam probala zamisliti da sam imala takav dan na putu, sigurno ne bih mogla voziti po takvom vjetru, u kombinaciji s kišom ili snijegom. Osim jakog vjetra, koji me pratio gotovo svaki dan, imala sam jako puno sreće s vremenom! Naime, projekt sam počela planirati prije 4 mjeseca, kada sam i odredila datume, tako da me zaista moglo bilo što dočekati, uključujući i takvo vrijeme. Ovako je sve zaista super ispalo, zaista bez ikakvih problema.

Sve u svemu, oko 220 ljudi je poslušalo predavanje, jako mi je drago da sam imala priliku prenijeti svoja iskustva i dio znanja na druge. S obzirom na pozitivan feedback, dogovorena neka nova predavanja i suradnje, jako mi je drago kako je prošao cijeli ovaj projekt! Osim toga, otkrila sam da i dalje postoji ljudska dobrota, unatoč teškim vremenimam, kroz svu podršku i potporu koju sam dobivala tijekom puta, što od poznatih, što od nepoznatih ljudi. Veseli me sve to i jedva čekam novi projekt! Već su se počeli raditi novi planovi, no prvo odmor i pripreme za novu triatlonsku sezonu! Do pisanja! ;-)

Sretan Uskrs :)

Dalmatinska pedala

Zadnja dva dana se vozim po Dalmaciji, točnije Zadar-Split (145km) i Split-Ploče (105km). U biti sam došla do Drvenika, gdje smo spavali, a autom smo išli na predavanje u Pločama, tako da danas krećem iz Drvenika (20km više od predviđenog za zadnji dan).

Jutro u Zadru je bilo poprilično depresivno, provela sam otprilike sat vremena gledajući u zid, nikako se pokrenuti. Htjela sam krenuti u 8, budući da me čekao dugi put nepoznatog profila, krenula sam u 9. Odmah po izlasku iz Zadra je krenuo puhati neki južni vjetar i to poprilično jako, tako da se moj očaj pomalo pojačavao mišlju da moram tako voziti 145km, s vjetrom u prsa. Negdje 10km poslije Zadra, srećem dvoje poznanika iz triatlonskih krugova (Gobin i Tuta), koje je u biti Igor sreo, stopirao i poslao ih po mene da mi malo pomognu kontra vjetra :). Ispratili su me do Biograda i ja sama nastavljam dalje. Negdje u Vodicama sam imala prvu krizu na cijelom putovanju, jer me ulovila nekakva mučnina i lagana vrtoglavica, vjetar je neumorno derao, a ja sam prošla tek 60km. U jednom trenu su se pojavile i suze očajnice, no jedvitom mukom sam se dovukla do Šibenika. Tamo me Igor iznenadio s pečenim odojkom i salatom, tako da sam malo došla k sebi. Odlučila sam do Trogira ići kroz unutrašnjost, ne preko Primoštena, jer je to bio 18km kraći put i možda s nešto slabijim vjetrom, nego uz more. Naravno, unutrašnjost Dalmacije podrazumijeva uspone, tako da je tu negdje nastupila druga kriza i strah hoćemo li uopće stići na predavanje. Usponu nije bilo kraja iz moje perspektive. Kada sam ipak uspjela doći do spusta prema Trogiru, neki jako ljubazni ljudi su me gađali nekakvim markerom, što poprilično boli pri brzini od 100km/h. No, to je za sada ipak bio jedini neugodni događaj na cesti u režiji čovjeka, tako da sam generalno zadovoljna. U Trogiru srećem RTL ekipu, dajem kratku izjavu i uletavam u Split u 17.45.

Udruga Anđeli

Na predavanju je bilo genijalno, jedna topla i prijateljska atmosfera, a domaćica Dijana Aničić jedna izvanredna osoba. Jako mi je drago da sam imala prilike posjetiti Udrugu Anđeli i vidjeti jedan od rehabilitacijskih centara te njihovu senzornu sobu. Ljudi su bili zainteresirani i otvoreni s pitanjima ili komentarima, baš domaća atmosfera.

Nakon predavanja smo otišli u najljepši apartman na svijetu, gdje nas je ugostila preljubazna gazdarica Anamarija. Nije nam htjela ništa naplatiti, još nas je dočekala prekrasna uokvirena poruka, zaista predivno. Igor je napravio večeru iz snova, fritaju sa šparogama uz prefino crno vino, prilog salata omnjomnjom.

TK X i ja u Splitu

Iz Splita sam krenula isto oko 9, u pratnji mojih dragih prijatelja iz TK X, koji su se okupili samo da me podrže i pomognu mi dio puta. To je ispalo super, zato što je opet puhao jaki vjetar s juga, tako da 40km u njihovom društvu mi je znatno olakšalo put. Kod Vrujna (10ak km prije Makarske, uvala gdje se cesta iz unutrašnjosti spaja s magistralom) se miješala jaka bura i južni vjetar te radilo grozne kovitlace, bila sam po cijeloj cesti. Od Makarske na dalje je bila jaka bura, s tim da mi je jedna od dražih scena kako Igor i ja sjedimo iza nekog kamena (kao, sakrili smo se od bure) na benzinskoj u travi i jedemo prstima odojka i salatu :) Život na cesti hihi. Kad smo bili na Pagu, sreli smo nekog čovjeka (Braco) koji ima apartmane i hotel u Drveniku. Kad je čuo priču, odmah je rekao ako nam treba smještaj u Drveniku, da se obavezno javimo. Budući da nam je u zadnji tren spletom okolnosti propao smještaj u Pločama, odlučili smo se za tu opciju, čime sam jučer skratila put za 20km, ali zadnji dan produljila. Je li to bila pametna opcija ili ne, danas ću saznati :))

Pogled na Makarsku

Na predavanju u udruzi Radost u Pločama je bilo isto predivno, tako su nas lijepo ugostili i bila je tako topla atmosfera. Dobila sam torbu i lutku za Kalu, od recikliranih materijala što su sami napravili (krpe, zavjese itd), jako lijepo i kreativno. Predsjednica udruge nas je poslije počastila večerom te smo dogovorili suradnju za daljnje projekte. Nakon svih dosadašnjih reakcija i budućih planova, vrlo je izvjesno da ću morati ponoviti opet Pedalu :).
Na večeri je s nama bio i moj prijatelj Ivan, a poslije večeri smo 'zapeli' s Bracom na degustaciji kolača i vina. Nisam sigurna koliko je bilo pametno otići u krevet u 1 ujutro, no cijeli ovaj projekt nije samo put, nego i druženje/komunikacija s ljudima koji su na svoj način dali svoj doprinos.

Jutros sam se probudila slično kao u Zadru, malo apatično i dosta umorno, čak pola sata prije budilice. Doduše, opet je južina i danas se očekuje putem dosta kiše, koju se nadam ipak izbjeći.

U skladu s time, gibam, pišemo poslije zadnjeg predavanja, koje je danas. Još malo pa gotovo, ne mogu vjerovati kako je proletilo vrijeme, koliko doživljaja i iskustava, predivno! :)

Otočke avanture

Jučer je bio jedini dan na ovom putu da mi vjetar nije puhao u prsa. Da, puhao je bočni, tri strelice bure, s pljuskom haha No dobro, ruku na srce, to je bilo samo preko prelaska mosta Pag-kopno i 2km u Benićima. Već kad sam skrenula prema Zadru, vjetar je bio u leđa, taman da mi da snage za onaj killer uspon prema Zadru i zadnjih par km. Sam put je dugo trajao, ne toliko zbog kilometraže (110km), nego zbog čak dva trajekta. Prelazak preko Paga je prošao dobro, uglavnom izbjegavajući okolne oluje, djelomično se vozeći po mokrom kolniku. Poslije Paga me na kratko zasula kiša s jakom burom, no čim smo skrenuli prema Zadru, sve je to bilo iza nas.

Spust prema Pagu

Presvukla sam se za predavanje u najmanjem wc-u na svijetu dok su mi neke žene pokušavale provaliti i uputila se prema Znanstvenoj knjižnici. Dvorana je bila dupkom puna, čak su neki ljudi i stajali jer nije bilo mjesta. Veseli me da se budi interes za ovu tematiku i da sam ja imala priliku biti dijelom toga. Mislim da ću tek za mjesec dana shvatiti sve što se odigralo zadnjih par dana i sve što tek slijedi... :)

Poslije predavanja smo otišli u stan od prijateljičine prijateljice i to mi je tako super, što su nam za smještaj uletili u biti u potpunosti nepoznati ljudi, bez ikakve posebne motivacije osim želje da pomognu i da podrže projekt. Kako lijepo!

Javili su se i prvi problemi, u vidu naticanja i zadržavanja vode, koji grozan osjećaj! Generalno, jučer sam se baš loše osjećala kad sam došla u stan. Kad sam planirala put, mislila sam da do Splita od Zadra ima 110km, no karta je sinoć pokazala 145km. Hej, kako?? Pogledala sam prognozu i vidjela da će opet puhati južni vjetar i uhvatio me očaj, kako ću voziti 145km u vjetar, ovako natečena i umorna? A ono, budem nekako. Moram :)

I na kraju, moram spomenuti kako imam najbolju pratnju na svijetu - Igora! Evo jedan primjer - ja se jučer patim na buri i kiši te izvalim tijekom kratke stanke da bih sve dala sad za salatu s cherry rajčicama, salatom, feta sirom i maslinovim uljem (to smo jeli u Rijeci kod domaćina). Na idućem stajalištu Igor vadi salatu s cherry rajčicama, matovilcem, feta sirom i maslinovim uljem. :) Kupio u dućanu, napravio salatu, uletio u obližnji restoran, ulovio me s autom i servirao na idućem stajalištu. Osim što mi kuha, radi svaki dan najbolju jutranju kavu na svijetu, prati me u stopu, puni bidon, pumpa gume, ide u dućan, komunicira s novinarima umjesto mene, slika, posta na fejs, čeka poslije svakog predavanja... Bolju pratnju nisam niti mogla sanjati! I to sve volonterski, za cilj projekta. Igore, hvala ti, ti si zakon! :)

Večerica by Igor

Odoh spavati, sutra me 'vozi' TK X, a nadam se da ću uspjeti uloviti vremena da napišem današnje živopisno putovanje, 145km Zadar-Split.

Noooooć ;-)

Prema jugu kontra juga

Jučer je trebao biti dan odmora, jer je plan bio ići preko Krka do Raba, što bi uključivalo sve zajedno 60ak km, no ispostavilo se da smo gledali ljetni raspored trajekata, a po zimi tijekom dana nema trajekata, samo rano ujutro ili kasno popodne. Super, 115km preko kopna. Krenuli smo iz Rijeke nešto prije 11, planirajući uloviti trajekt u 15.30. Bilo je oblačno, noge su bile ok i puhao je lagani južni vjetrić, ali ništa posebno. Već do Crikvenice se vjetrić pretvorio u pravi vjetar, a u Novom Vinodolskom sam vidjela da će to biti stvarna otegotna okolnost, budući da me počelo ozbiljno zanositi po cesti. Da ne pričam da je vjetar cijelo vrijeme bio u prsa, s povremenim bočnim udarima s mora. U Senju je već postalo povremeno opasno voziti i već sam se počela baviti mišlju hoće li me policajac, ako me vidi, maknuti s ceste. Prosjek vožnje do Senja je već bio bijednih 24km/h za 65km i cijelo vrijeme sam razmišljala kako sam po prvotnom planu već trebala biti u stanu na Rabu nakon tolike kilometraže, a mene je tek čekao uspon i put prema Rabu. Već smo odavno odustali od trajekta u 15.30 i počeli razmišljati hoćemo li stići na onaj u 16.30

Vjetrić u Senju

More me dobrano išpricalo pri izlasku iz Senja te sam teškom mukom nastavila dalje. Kod Sv. Juraja mi je bilo najteže, u jednom trenu sam pomislila da li da stanem i uđem u auto. Naime, nije bio toliko problem što sam za 15km/h ulagala energije kao za 30km/h, nego sam teško držala bicikl pod kontrolom, što nije neka sreća na magistrali s autima. Ipak, nastavila sam dalje na uspon dugačak 10km, s jakim vjetrom u prsa. Pakao. Na 16.km od Senja me ulovio Igor (pratnja) da mi kaže da nećemo stići ni na trajekt u 16.30, a da idući ide tek u 18.30, kada bih ja već trebala biti u Kocki i počinjati s predavanjem. Super, prvo mi raspored trajekata s Krka zezne cijelu planiranu rutu i produži putovanje, a zatim me drugi raspored trajekata sabotira u kombinaciji s jugom. No, predavanje je najvažnije i teška srca pristajem ući u auto na 'kraćenje' od 10 km, koliko smo izračunali da će biti dovoljno da ulovim trajekt. I tako je i bilo - na 26.km me opet iskrcao te sam zadnjih 13km puta opet vozila do trajekta te 11.5km od trajekta do Raba. Sve skupa 106km, 40 više od planiranih za taj dan i 116km ukupnog puta od Rijeke do centra Raba. Sve samo ne dan odmora :)

Samo predavanje je bilo odlično, u jednoj kućnoj i opuštenoj atmosferi, budući da je bilo u sklopu udruge Kocka. Ovim putem zahvaljujem na gostoprimstvu Kristini i Katarini na još jednoj ostvarenoj suradnji između Oblačića i Kocke. U manjim sredinama, kao što je Rab, autizam je nešto što je novo i o čemu se do prije 5 godina uopće nije pričalo, a i dalje puno ljudi ne zna što je to, niti kako prepoznati. Nažalost, iz iskustva roditelja, pokazalo se da u manjim sredinama gotovo da i ne postoji nikakav oblik rane intervencije ili mogućnosti terapije, za sve se ide u Rijeku. Karta za katamaran u jednom smjeru je 40kn po osobi (za otočane, inače je 60kn), a k tome treba platiti privatno sve terapije. Jako me ljuti kada ljudi pričaju o besplatnom zdravstvu, koje svi financiramo iz svojih plaća, koje je sve samo ne besplatno, pogotovo ako zaista želite terapijski pomoći djetetu - što podrazumijeva terapiju minimalno 1x tjedno. No, nadajmo se da stižu neka bolja vremena i da će biti više projekata poput ovoga, barem da se priča i širi znanje, a na taj način i bolje razumije.

Igra u Kocki

Kroz sat vremena krećemo prema Zadru. Danas je na programu dosta jaka bura (ALADIN kaže 10m/s), tako da ne znam što me čeka. Štoviše, ako zaista bude tako jaka bura, bojim se da neće biti moguće voziti po magistrali prema Karlobagu, jer su na pojedinim mjestima između Senja i Karlobaga zaista jaki udari. Plan je ići svakako preko Paga, gdje je vjerujem ipak zavjetrina, a s tih 15km po magistrali ćemo vidjeti što ćemo kada dođemo na kopno. Sve zajedno put od cca 120km. Izgleda da je vjetar tema putovanja :)

Do čitanja! ;-)

Dan drugi, put prvi

Jučer navečer sam došla do laptopa oko 23h i krenula pisati izvještaj, no završilo je samo na 'kretanju' :) Ipak, nije mi žao, jer ovako dan poslije su se malo slegnuli dojmovi, a i mozak bolje radi nakon 6 sati sna. Naime i danas se trebalo ustati prije 6 ujutro, kako bi stigla do 7 na Korzo i javiti se za Dobro jutro Hrvatska. 

Sinoć sam shvatila da ću morati voziti 50km više od planiranog, jer moram preko kopna do Stinice pa od tamo za Rab, umjesto planiranog prelaska preko Krka. U sinoćnjem trenutku umora nisam bila baš presretna, no mogu reći da sam se jutros probudila generalno ok, osim osjećaja da bi mi dobro došlo više sna. Mislim da ću prespavati cijeli Usrks :))

U dobrom društvu - Karlovac

Jučer je generalno odlično prošao put, bez ikakvih biciklističkih defekata, što je zaista sreća na 188km. Večer prije sam dobila poziv od Josipa Dikona, da bi on on mene ispratio, a na Savskom mostu mu se pridružio i Milan Pernar, tako da sam do Karlovca imala dobro društvo i lijepu zavjetrinu. U Karlovcu me dočekala Gabrijela Šalković i provela me sporednim puteljcima kroz Karlovac do Duga Rese, gdje me dočekao Igor s autom. Nikad ljepših 60km! Nakon Duga Rese je krenula zabava, prvo s hupserima, a onda prava zabava od Severina na Kupi, gdje kreću ozbiljniji usponi prema Delnicama. No onda se javio dodatni problem, a to je zaista jaki vjetar, na mahove olujni, u prsa. Osim što me povremeno bacao po cesti, skupa s dijelovima krošnje, iznimno je otežavao uspone pa mi je na mahove brzina na usponu bila 8km/h, što je zaista sporo za mene. U jednom trenu prema Skradu me toliko 'zakočilo' da sam jedva i na nogama iščupala da se samo ne izvrnem sa strane. Drugi problem su bili i spustevi, bilo je zaista opasno ići preko 30-35km/h, jer su se radili kovitlaci vjetra pa su bili povremeno jaki bočni naleti. Vjetar me ispratio skroz do Gornjeg Jelenja. Kako se cijeli put odužio zbog vjetra i bezbroj presvlačenja (u Zagrebu je jučer max bilo 21, a u Delnicama 7, gdje ima još i dosta snijega), uletila sam u Rijeku u 17,50. Onda je uslijedilo epsko skidanje, friškanje maramicama i navlačenje haljine, uz glavnu cestu, kako bih uletila u vijećnicu u 18.10 da pripremim sve za predavanje. 

U 18.20 nije bilo nikoga. O moj Bože, jesam li ja sad uzaludno biciklirala 190km? :) U 18.35 je bilo pedesetak ljudi: roditelji, odgojitelji, stručni suradnici... Predavanje je prošlo odlično, ljudi su se uključili i osjetila sam da su dobili važne nove informacije. Mislim da me daleko najviše dirnulo kada mi je jedan tata poslije predavanja došao reći da mu nitko nije do sada pričao na taj način o autizmu i da sada puno bolje razumije. Koji kompliment, koji pozitivan feedback! Da, zato sam biciklirala 190km, upravo zbog te poruke. Da je samo bio on tamo i da se tako osjećao, vrijedilo bi! Kasnije sam dobila još par poruka/mailova gdje su ljudi bili jako zadovoljni te podijelili sa mnom svoja vlastita iskustva, Na kraju, čini mi se da svim tim ljudima nedostaje element humanosti i razumijevanja, da ih netko sasluša i kaže "Razumijem, vidim da vam je teško, znam da vam je teško, ajmo probati zajedno vidjeti kako vam pomoći.".

I eto, tipkam ovo 15ak minuta i već moram završiti, jer se treba polagano ići spremati i voziti 115km, spremiti predavanje, pisati izvještaj, jesti, spavati, ustati se, voziti... Puno toga, a malo vremena :)

Na kraju bih htjela svima zahvaliti (i zahvaliti ću još puno puta) na svim lijepi riječima, komentarima, podršci, povratnim informacijama i trudu koji ulažete da bi sve ovo uspjelo.

Pritom se ispričavam ako ne odgovorim svima, dobivam i preko 20 poruka/mailova dnevno. Jako me sve veseli i sve pročitam, samo nemam vremena odgovarati na sve, jer imam jako malo vremena dnevno za provesti na kompjuteru. U sat vremena imam 30ak notifikacija na facebook-u, tako da mi i to promakne zasigurno, molim da nitko ne zamjeri - sve čitam, sve upijam i iznimno me svi motivirate i dajete onu ekstra energiju da sve izdržim! :)

HVALA!!

Pedala na blogu

Ok, web se radi, imamo i facebook, zašto onda još i blog? 

Na to me potakla jedna iznimna žena, koja mi se javila u inbox povodom promocije Zaigrane pedale. S njom sam inače usputno kontaktirala putem jedne facebook grupe oko nekih drugih tema i čak se jednom posvađala. Smatrala sam ju u tom trenutku bezobraznom pa sam joj to i rekla, iako sam stekla dojam da me uopće nije doživjela. Zaključila sam da je to samo stvar ega :). Kasnije smo usputno nastavile normalno komunicirati kao i prije te smo čak se i polu-sprijateljile (već kako to ide u facebook svijetu, s lajkanjem međusobnih komentara). 

I tako, počela promocija Pedale, a kad stiže i njezina poruka u inbox: "Slučajno sam nešto škicnula i nađem nešto vezano uz autizam. Mogu li ja na neki način pomoći? Ja sam visokofunkcionalni autist,"

I tako, žena s 3 fakulteta i IQ-om 198 ne radi u struci, priča mi o svojim svakodnevnim problemima, dodatnim edukacijama i bogatim iskustvom. Pitala sam ju želi li podijeliti svoju priču s ostatkom svijeta, budući na predrasude koje vladaju o autizmu, a koje se temelje na nedovoljno informiranosti i znanja - može naravno! Ionako kad je bura, ne može spavati :)

U skladu s time, pozivam svakog tko ima želju ili potrebu podijeliti svoju priču života s PAS-om, bilo kao osobno iskustvo ili iskustvo bližnje osobe ili stručnjaka u radu, neka se svakako javi! Pri tome moram spomenuti da ne podržavam bilo kakve govore mržnje bih htjela da ovaj blog bude mjesto obračuna s bilo kime. Znam da ima puno ljudi koji su ljuti na ovaj manjkavi sustav, no ovdje smo da širimo pozitivu i jedan drugačiji pogled na autizam - onaj veseli i zaigrani :)

Osim raznih životnih pričica, ovdje je mjesto gdje će se moći pratiti Pedala - kako teku pripreme, a i ja ću redovito izvještavati putem ovog bloga kako napreduje naš put, što se sve dogodilo i kako su prošla predavanja :)

Još samo 3 tjedna, juhu! 

https://www.youtube.com/watch?v=C1KO0GK8h_E