Vjeruj u sebe da bi vjerovao u druge

I dalje se sliježu dojmovi, no mislim da će mi trebati duže vremena da se sve poveže, jer ove godine je stvarno bilo ekstra! I svake godine je sve bolje i bolje, tako da se već sad veselim Pedali 2018.godine. Mislim da se provlači jedna tema kroz sve ove postove, a to je da sam poslije svake Pedale bolja verzija sebe. Ponekad svi mi padnemo u apatiju i pitamo se gdje ide ovaj svijet. Onda probaš dati neki svoj mali doprinos tome da ovaj svijet bude na trenutak samo malo bolji i otkriješ da toliko ljudi sanja isti taj san. Kada radite dobre stvari, "tjerate" i motivirate druge ljude da također rade dobre stvari. Eto, toliko je jednostavno.

U Dubrovniku je, kao i svaki put, bila puna dvorana ljudi koji su došli poslušati predavanje. Pardon, žena, njih stotinjak. Dakle, nije bio niti jedan muškarac. To mi je, u biti, dosta tužno, zar se autizam tiče samo žena? Nisu samo žene asistenti, profesori u školama ili roditelji. Ili muškarci sve znaju o svemu? Dečki, uozbiljite se, svatko od vas će se barem jednom zasigurno susresti s osobom s PAS-om, a neki od vas i puno puta. Da se razumijemo, tako je uglavnom na gotovo svim predavanjima, različitih tematika.

Dandi :)

Zadnji dan je bio opet u znaku guerilla Pedale :). Dobiciklirala sam nekih 50-ak kilometara do svog auta i tamo presrela autobus sa svojim stvarima (hvala Ivani:)) i od Stona nastavila dalje prema Metkoviću motorizirana. Naime, ponedjeljak je bio normalan radni dan, a ne bih se imala kako vratiti iz Metkovića sa svim svojim stvarima. Kad sam došla u Metković, uglavnom sam slušala komentare da se vidi na meni da sam umorna, a i za vrijeme predavanja je prevladao moj ADHD sve oblike samoregulacije pa sam dosta ubrzano pričala (kao, inače ne pričam brzo haha). Na što je Majda komentirala da sam ja pravi primjer kako neku poteškoću možeš pretvoriti u nešto korisno, jer tko bi normalan išao okolo biciklom i držao predavanja. Dandi je, kao i po običaju, sve besprijekorno organizirala, a prvo što me pitala to jutro je - tko ti preuzima torbu haha. Mislim da će imati još dugo traume od mojih stvari.

I tako, malo po malo, završilo je treće izdanje Zaigrane pedale. Ove godine je predavanja poslušalo oko 1000 ljudi, a prethodne 2 godine zajedno oko 1400. Ova godina je premašila sva očekivanja, a uvjerljivo sam najkasnije krenula s planiranjem cijelog projekta. Točnije, tek poslije konferencije u Sarajevo, debelo već u ožujku. To je samo dokaz da projekt ima već dušu, a ja jako puno prijatelja. Znam, stalno to spominjem, ali zapravo vas samo želim motivirati da i vi radite svoje projekte za druge. Pokloniti svoje vrijeme za nešto ili nekoga nikad nije uzalud potrošeno vrijeme. Ponekad mi netko zna reći da se trošim previše, da bih se trebala više čuvati, da će me starost pitati gdje mi je bila mladost i sl. No ja vjerujem da živimo samo jedan život i da će me starost pitati kakva mi je bila mladost. Nisam tip od ušteđevina, no s druge strane i kroz sada i ovdje uspijem priskrbiti sve svojoj maloj obitelji za budućnost.  Stambeno smo zbrinute obje (na tome hvala baki), sam sam svoj čovjek u poslovnom smislu, radim ono što volim, imam hrpu hobija koje volim i svakim danom sve više prijatelja, koje volim najviše. Što više mogu poželjeti od života? Dakle, ako živimo punim plućima i dajemo sebe u život, živimo život, a ne stojim sa strane i promatramo ga, da nam tamo negdje kasnije bude bolje, dok ne živimo sada i ovdje za bolje sutra. Moja baka ferovka je došla u Zagreb samo s vrećicom, kako se kaže i sve je u životu sama krvavo stekla. Jer se davala 100%. Evo je sad s 90 godina, uživa u djeci svojih unuka, zdrave pameti i mozga, jer ga je koristila u svakom trenu maksimalno. Ona mi je uvijek bila uzor i motivirala me - gdje ima volje, ima i načina. Samo idi, nikad nemoj stati, uvijek vjeruj u sebe i svoje sposobnosti te daj uvijek maksimum, rezultati će sami doći.

Kraj :)

Često me pitaju koja je glavna poruka predavanja. Uvijek vjerujte u sebe i svoje dijete. Budite opušteni i sigurni u sebe pa makar napravili grešku. Najgore je bojati se - neuspjeha, života, problema, sebe. Vjerujte u sebe i budite najbolja verzija sebe, sada i ovdje! Ostalo će samo doći..

Vidimo se za godinu dana na četvrtom izdanju Zaigrane pedale :)

Svaki završetak je novi početak

Wow, uspjeli smo! Ideja koja je počela samo kao humanitarni ironman je prerasla u nešto puno veće. Ovdje se već neko vrijeme priča o tome da država treba preuzeti odgovornost za ranu intervenciju i država pomalo preuzima odgovornost, ali sve je nekako dobilo uzlet na krilima (ili kotačima :)) Zaigrane pedale. Samo prekjučer u Podgorici je moje predavanje, u apsolutnoj tišini, slušalo 400 ljudi. No svejedno, jučer je trebalo odraditi i taj ironman, odnosno biti 11h u fizičkoj aktivnosti. Nakon što sam 5 dana vozila prosječno 100km dnevno, s 1000m uspona te odrađivala druge treninge. Pri čemu, moram naglasiti da smo se mi svaki dan lijepo i ozbiljno vozili. Pa čak i na putu do Bara, gdje ima na 62km 1000m uspona, prosjek nam je bio skoro 26km/h. Dakle, svako putovanje je bilo odrađeno kao trening. Uz još druge treninge iz svijeta triatlona :)

Krenuli smo oko 8 ujutro s plivanjem da bi dalje nastavili biciklom do mjesta gdje smo ih stavili na trenažere i tamo vozili sat vremena. Naime, ideja je bila privući i pozornost ljudi, a mogli su postavljati i pitanja okupljenim stručnjacima te naravno meni. Tako je i bilo na prvom info punktu, uglavnom su meni postavljali pitanja, tako da je pedaliranje na trenažeru brzo prošlo.

 Zatim smo vozili 90min vani pa drugi info pult na Rimskom trgu na trenažeru te nakon toga opet 90 minuta vani po cesti. Bilo mi je predivno koliko se ljudi angažiralo oko cijele priče! Igor je imao osobnog asistenta u vidu svoje Maje, a moj osobni asistent je bio Dejan, sad već višegodišnji prijatelj. Pratio nas je Ivan kao fotograf te naravno neizostavni Pavle na biciklu, a ovog puta i Duško. Sve u svemu, za čas je bilo već 15.30 popodne. Nakon toga je preostalo samo trčkaranje, pri čemu mi je definitivno najgori dio dana bilo zadnjih sat vremena, 18-19,na trakama za trčanje. Namjestila sam brzinu 9.5km/h, onako fino pomalo i to je bilo to od mene. Odbrojavali smo svaku minutu do kraja, koja je trajala zauvijek.

Još dvije minute :)

No došao je kraj, kako i svemu što je teško u životu dođe kraj. Iako, to nije bio kraj mog dana. Imala sam otprilike 50 minuta za slikanje sa zaposlenicima Hiltona, pranje sebe i kose, peglanje odjeće i razgovor s Kalom, kako bih stigla na državnu televiziju za gostovanje u emisiji uživo "Tragovima života", u trajanju 60 minuta. I to sam nekako uspjela, pri čemu i javno objavljen moj nastavak suradnje s vladom Crne Gore u otvaranju centra za ranu intervenciju, prvom takvom u državi. I onda je bilo vrijeme za odmor, odnosno ex-Yu svirku u jednom podgoričkom pubu. Večer je završila iza ponoći u Skybar-u na vrhu Hiltona - na sladoledu haha. Smijem se, jer najčešće pitanje svih dana u Crnoj Gori, koje svi kolege biciklisti dobro znaju je bilo - a kad ćemo stati na sladoled? :)))

I tako, dan po dan, završio je crnogorski dio Zaigrane pedale. Dakle, kako su se oni brinuli o meni, tako se nitko nikad nije brinuo o meni. Nisam niti kune potrošila (odnosno centa), štoviše vraćam se s džeparcom jer su se previše brinuli da ne bih slučajno lipu potrošila. Prvenstveno hvala obitelji Majer, Igoru i Maji te Vanji Rakočević na SVEMU! Hvala Pavlu na pratnji i organizaciji prijevoza mog putnog sarkofaga svih ovih dana te svim novim i starim prijateljima koje sam upoznala ili samo ustvrdila prijateljstvo (Marko, Luka, Goran, Dragan, Peđa, Anđela, Marko, Goran, Mirko, Dejan, Ivan, Noćni vukovi, BK "Džada", Duško i još mnogi drugi). Bez svih vas ovaj projekt ne bi uspio i hvala vam što ste odlučili VOLONTIRATI u ime zajedničke vizije svijeta u kojem smo svi prihvaćeni i ravnopravni članovi društva! HVALA VAM! Neću reći i zbogom, jer ovo je samo početak jedne lijepe priče :)

A sad je vrijeme za pakiranje i put prema Gradu, Dubrovniku. Danas popodne u 18h držim tamo predavanje u amfiteatru pomorske škole, a sutra krećem biciklom prema Metkoviću.