Time to say goodbye

Završila je još jedna Zaigrana pedala, druga po redu. Ukupno pređeno preko 1400 kilometara biciklom u obje Pedale za djecu sa spektra i održano 13 predavanja za preko 800 ljudi, pri čemu se održava još jedno u četvrtak na Korčuli.
U nedjelju je dan kao i obično počeo prije 6 ujutro, da bih do 7 se spremila, doručkovala i sjela na bicikl. Dubrovnik se probudio u magli, tako da je bilo dosta hladno ujutro, pogotovo na spustevima. Jedva sam dočekala Herceg Novi i početak natjecanja. Samo natjecanje je prošlo bez opterećenja i čak s ukupno drugim plasmanom, iza jedne Poljakinje. No nije to bilo važno, koliko plave vrpce i predavanje koje je održano kasnije u 15h pred punom dvoranom. Štoviše, dogovorena je daljnja suradnja, jer su bili predstavnici grada Herceg Novi na predavanju, što me posebno veseli. O crnogorskom gostoprimstvu, pogotovo od strane kolega sportaša, mogla bih pričati danima. To su toliko topli i toliko dragi ljudi i ja se toliko veselim svakom ponovnom susretu s njima. Ako ne bude prije prilike, svakako na half-Ironman (1.9-90-21) utrci početkom srpnja. Hvala vam divni ljudi na svemu!




Jučer ujutro sam se začudo probudila ok i ne previše umorna, čak mi se čini da su mi prva 3 dana bila teža, kad je bilo manje kilometara. Ili se to nešto prebacilo u glavi, ne znam :). Izgorila sam na suncu zadnja 2 dana, tako da imam već biciklistički folklor po sebi. Do Stona sam došla za čas i tamo sam uzela malo pauzu na nekoj klupici pored ceste. I tako, sjediš usred ničega, umoran i sretan te razmišljaš kako divne prijatelje imaš, pogotovo moja Josipa koja je cijeli ovaj put bila uz mene, gotovo poput duha na biciklu pored. Hvala ti Petek! Onda je uslijedio Pelješac na 22 stupnja po Suncu i nakon 600km prošli tjedan, s jednom utrkom u nogama.

Najgore je bilo iznad Trstenika, što zna svaki biciklist koji je vozio Pelješac, pogotovo sada kada opožarena okolina izgleda kao poslije nuklearnog rata. Ipak, spustila sam se do trajekta već u 16h. Taman sam dobila na facebook sliku koju su mi nacrtali u vrtiću i tu sam se baš rasplakala - sve je prošlo ok! Sva predavanja, opet 0 probušenih guma, ovog puta 0 problema, iako sam bila sama. Ali nisam bila sama, tu su bili moji stari i novi prijatelji, a posebno mi je bilo dirljivo kada je jedan tata, koji me slušao još prije na predavanju u jednom vrtiću se okrenuo kod Makarske i vozio nazad samo da mi stisne ruku i da podršku. Ove godine je bilo više ljudi na predavanjima, iako je čini mi se bilo manje medijski popraćeno. No efekt je veći, uz manje mog angažmana, tako da se nadam da će s vremenom projekt sam početi živjeti svoj život. Ove godine opet nažalost nije bila moja Kala uz mene, nadam se da će se to iduće godine promijeniti, a tko zna možda se dogodini jednom situacija da krenemo skupa negdje s biciklom. Sve je to život.

Na kraju je sve ispalo super, čak su i vremenske prilike bile najbolje u zadnja 4 mjeseca! Potvrdilo se ono što sam govorila prije tjedan dana - ako radite nešto što je zaista dobro i ok prema svima, sve će ispasti super! Ja nemam nikakve super moći i ovo može raditi bilo tko od vas. Naime, meni dobro ide vožnja biciklom i dobro mi idu predavanja o temama o kojima znam. Svatko od nas ima neke svoje male 'super moći' (sjetite se samo Saula, bubnjara iz benda The Autistix) koje može iskoristiti da pomogne nekome drugome. Sve što zaista treba je malo motivacije i kreativnosti!
Već sad znam da će biti i Zaigrane pedale 2017., nadam se s onim prvotnim planom kroz BiH i Slavoniju. Hvala još jednom svima na podršci, do iduće godine! ;-)

O jednom tati

Evo, nakon ukupno 455km, a danas 165km i 2 predavanja, konačno u krpama. Moram priznati da sam jučer, između ostaloga, napisala onaj post kako bih samu sebe uvjerila da to mogu danas izvesti i da će sve biti ok. Naime, vozila sam ja ovo ljeto i 250km u komadu (Rab-Split), ali sam si ostavila puno prostora za odmore, kavu i sl. Danas sam imala i predavanje u Metkoviću, izjavu za radio, TV i točno u minutu planirano predavanje u Dubrovniku. U 10.30 u Metkoviću, u 18.30 u Dubrovniku. I sve je ispalo super! Osim što sam izgorila i imala manji pad u maniri Freddy Krugera (pogon <3) 5 km prije Dubrovnika, sve je bilo super. Stekla sam još jednog biciklističkog prijatelja Josipa, koji je išao sa mnom 50ak km. Naravno, puhalo je opet jugo, ali to je tako uobičajeno za mene kad putujem na jug da se uopće više ne uzrujavam oko toga. Sutra opet zornjak i pravac Herceg Novi!

Ne znam iz kojeg razloga, ali uvijek, kada prođem Ston i krenem prema Dubrovniku, sjetim se svog tate. Danas kad sam prolazila kraj Ratca sam se sjetila kako bi nas vikendom tata vodio na kupanje na stričevu vikendicu kada bi bili u Dubrovniku. Sjećam se kako me tata i naučio plivati kad sam imala 4 godine i bila na Rabu. Kako su moji starci bili razvedeni, tata bi krenuo po noći iz Zagreba i na prvi trajekt da dođe na moj ročkas te bi otišao s nekim večernjim nazad. Ljudi koji me dobro poznaju, znaju da smo imali djetinjstvo sa elementima Dickensovog romana, iako tada kao klinac to u biti uopće ne kužiš. U srednjoj školi, spletom okolnosti, dosta smo se udaljili jedno od drugoga, da bi se opet zbližili početkom mog faksa. Krajem rujna 2008., na 4. godini faksa, nazvao me iz bolnice da ima vodu u plućima, ali da će biti sve ok. 3 tjedna kasnije je preminuo od karcinoma. Znala sam točno trenutak kada ga vidim zadnji put, jer sam morala ići nazad na posao u Zg koji sam tek dobila u Purgeraju. Bilo je 5 ujutro, išla sam na jutarnji avion. Što reći osobi koju znaš da ćeš vidjeti zadnji put? On nije shvaćao što mu se događa pa sam napravila ono što i svaki put, kako ne bi posumnjao da je zaista zadnji put. "Bok stari, vidimo se!" I pusnula ga u obraz. "Volim te" bi izazvalo sumnju, jer to nije bilo u našem rječniku.

Gledam roditelje djece sa spektra ili generalno roditelje djece s teškoćama u razvoju. Svi roditelji koje poznajem i koji su prihvatili djetetovu poteškoću, SVI DO JEDNOGA su toliko nasmiješeni i vedri ljudi. Na njima nikad ne bi ste rekli da imaju ikakve probleme u životu. A imaju ih puno - od djetetovih problema, djetetove patnje u našem društvu, šikaniranje i nepravednosti sustava, dodatne financijske izdatke, glupa pitanja i komentare okoline i slično. I nitko se ne žali. Jer vide samo ono pozitivno i ljepotu onoga što im je život donio. No to ne znači da im nije teško, samo zato što ne plaču javno ili se ne žale. Znači samo da im je teško, ali će stisnuti zube i krenuti naprijed kad im je teško, jer znaju da nitko neće brinuti o njihovom djetetu ako se oni ne brinu. Nije samo danas njihov dan, svaki novi dan je jedna njihova nova pobjeda.
A ja danas ovu svoju malu pobjedu posvećujem njima, ali i svom tati. Hvala što si me pogurao zadnjih 50km. I da, volim te.

Onaj ekstra začin

Zadnja 2 dana sam prošla ukupno 165km i održala 2 predavanja, jedno u Splitu i jedno u Makarskoj. Sutra sve to radim u jednom danu - vozim prvo 65km do Metkovića, držim predavanje, a zatim 100km do Dubrovnika gdje držim drugo predavanje.

U biti cijela ta priča se nadovezuje na prvi post na blogu gdje to nije bilo tako u planu. U planu je bilo imati pratnju i spavati negdje u okolici Metkovića, a zatim imati odmah ujutro predavanje i krenuti put Dubrovnika. No, nemam pratnju pa se nisam usudila uputiti dalje sama, zbog mraka na magistrali i predavanje u Metkoviću je odgođeno za sat vremena. Tu je random super uskočila draga Ana, koju znam s edukacije Čarobna svjetiljka sa smještajem u Drašnicama. Sutra me čeka jedan od onih zanimljivih životnih dana kada si lagano anksiozan i nisi siguran kako će sve to ispasti, hoćeš li uspjeti izdržati sve napore i odraditi zacrtano. Plakati ću negdje sama, pa će se negdje to pretvoriti u psovanje zašto sam sama i zašto ovo, zašto ono, zašto zašto zašto, onda dobiješ odgovor - jer si odabrala ne odustati kad je teško. Ne možemo utjecati na život, možemo na sebe.
A i stvari rijetko ispadnu lošije, samo drugačije. Spavam kod Aninog svekra koji je bio vrhunski šahist, o kojem sam slušala na edukaciji i bila toliko impresionirana. I sad sam ga upoznala, jer stvari nisu išle svojim tokom. Danas sam stekla novog prijatelja, koji mi je rekao da sam ok i luda do daske, koji je još luđi išao sa mnom po olujnom jugu do Vruje i vratio se sam nazad za Split. A jako je puhalo. Stvarno JAKO. Nosilo nas po cijeloj cesti tamo po selima prije Omiša, isto kao i mene dan ranije u ogradu prije Primoštena. Ali i to je u biti super ispalo, jer sam se zabila u ogradu, a ne podletila pod šleper koji je prošao par sekundi nakon.

Vidite, sve je stvar percepcije. Ponekad nam je zaista teško, ponekad nas zateknu nepredvidive stvari. No uvijek u tome čuči toliko lijepoga, samo čeka da to otkrijemo. I upravo su te stvari ono što nas gradi kao osobe i daje nam onaj poseban začin životu. Pa tako ni Mladen danas nije mislio biciklirati toliko, no vjetar mu je dao poseban začin i želja da meni spasi život neznajući što me čeka kod Vruje (sjetimo se samo prošle godine :)). I tako ja nisam planirala sutra sve ono, tko zna što će mi se još sve sutra dogoditi.
Kad me netko pita što me goni na sve ovo, rekla bih ljubav prema poslu, prema sportu i prema djeci. No tu je i taj ekstra začin - izazov i sloboda postojanja. Toliko malo je potrebno da bi pokrenuli lančanu reakciju i 'natjerali' ljude oko sebe da idu spavati kao poduzetniji i sretniji ljudi. S malo začinjenijim životom ;-)