Onaj ekstra začin

Zadnja 2 dana sam prošla ukupno 165km i održala 2 predavanja, jedno u Splitu i jedno u Makarskoj. Sutra sve to radim u jednom danu - vozim prvo 65km do Metkovića, držim predavanje, a zatim 100km do Dubrovnika gdje držim drugo predavanje.

U biti cijela ta priča se nadovezuje na prvi post na blogu gdje to nije bilo tako u planu. U planu je bilo imati pratnju i spavati negdje u okolici Metkovića, a zatim imati odmah ujutro predavanje i krenuti put Dubrovnika. No, nemam pratnju pa se nisam usudila uputiti dalje sama, zbog mraka na magistrali i predavanje u Metkoviću je odgođeno za sat vremena. Tu je random super uskočila draga Ana, koju znam s edukacije Čarobna svjetiljka sa smještajem u Drašnicama. Sutra me čeka jedan od onih zanimljivih životnih dana kada si lagano anksiozan i nisi siguran kako će sve to ispasti, hoćeš li uspjeti izdržati sve napore i odraditi zacrtano. Plakati ću negdje sama, pa će se negdje to pretvoriti u psovanje zašto sam sama i zašto ovo, zašto ono, zašto zašto zašto, onda dobiješ odgovor - jer si odabrala ne odustati kad je teško. Ne možemo utjecati na život, možemo na sebe.
A i stvari rijetko ispadnu lošije, samo drugačije. Spavam kod Aninog svekra koji je bio vrhunski šahist, o kojem sam slušala na edukaciji i bila toliko impresionirana. I sad sam ga upoznala, jer stvari nisu išle svojim tokom. Danas sam stekla novog prijatelja, koji mi je rekao da sam ok i luda do daske, koji je još luđi išao sa mnom po olujnom jugu do Vruje i vratio se sam nazad za Split. A jako je puhalo. Stvarno JAKO. Nosilo nas po cijeloj cesti tamo po selima prije Omiša, isto kao i mene dan ranije u ogradu prije Primoštena. Ali i to je u biti super ispalo, jer sam se zabila u ogradu, a ne podletila pod šleper koji je prošao par sekundi nakon.

Vidite, sve je stvar percepcije. Ponekad nam je zaista teško, ponekad nas zateknu nepredvidive stvari. No uvijek u tome čuči toliko lijepoga, samo čeka da to otkrijemo. I upravo su te stvari ono što nas gradi kao osobe i daje nam onaj poseban začin životu. Pa tako ni Mladen danas nije mislio biciklirati toliko, no vjetar mu je dao poseban začin i želja da meni spasi život neznajući što me čeka kod Vruje (sjetimo se samo prošle godine :)). I tako ja nisam planirala sutra sve ono, tko zna što će mi se još sve sutra dogoditi.
Kad me netko pita što me goni na sve ovo, rekla bih ljubav prema poslu, prema sportu i prema djeci. No tu je i taj ekstra začin - izazov i sloboda postojanja. Toliko malo je potrebno da bi pokrenuli lančanu reakciju i 'natjerali' ljude oko sebe da idu spavati kao poduzetniji i sretniji ljudi. S malo začinjenijim životom ;-)