Svaki završetak je novi početak

Wow, uspjeli smo! Ideja koja je počela samo kao humanitarni ironman je prerasla u nešto puno veće. Ovdje se već neko vrijeme priča o tome da država treba preuzeti odgovornost za ranu intervenciju i država pomalo preuzima odgovornost, ali sve je nekako dobilo uzlet na krilima (ili kotačima :)) Zaigrane pedale. Samo prekjučer u Podgorici je moje predavanje, u apsolutnoj tišini, slušalo 400 ljudi. No svejedno, jučer je trebalo odraditi i taj ironman, odnosno biti 11h u fizičkoj aktivnosti. Nakon što sam 5 dana vozila prosječno 100km dnevno, s 1000m uspona te odrađivala druge treninge. Pri čemu, moram naglasiti da smo se mi svaki dan lijepo i ozbiljno vozili. Pa čak i na putu do Bara, gdje ima na 62km 1000m uspona, prosjek nam je bio skoro 26km/h. Dakle, svako putovanje je bilo odrađeno kao trening. Uz još druge treninge iz svijeta triatlona :)

Krenuli smo oko 8 ujutro s plivanjem da bi dalje nastavili biciklom do mjesta gdje smo ih stavili na trenažere i tamo vozili sat vremena. Naime, ideja je bila privući i pozornost ljudi, a mogli su postavljati i pitanja okupljenim stručnjacima te naravno meni. Tako je i bilo na prvom info punktu, uglavnom su meni postavljali pitanja, tako da je pedaliranje na trenažeru brzo prošlo.

 Zatim smo vozili 90min vani pa drugi info pult na Rimskom trgu na trenažeru te nakon toga opet 90 minuta vani po cesti. Bilo mi je predivno koliko se ljudi angažiralo oko cijele priče! Igor je imao osobnog asistenta u vidu svoje Maje, a moj osobni asistent je bio Dejan, sad već višegodišnji prijatelj. Pratio nas je Ivan kao fotograf te naravno neizostavni Pavle na biciklu, a ovog puta i Duško. Sve u svemu, za čas je bilo već 15.30 popodne. Nakon toga je preostalo samo trčkaranje, pri čemu mi je definitivno najgori dio dana bilo zadnjih sat vremena, 18-19,na trakama za trčanje. Namjestila sam brzinu 9.5km/h, onako fino pomalo i to je bilo to od mene. Odbrojavali smo svaku minutu do kraja, koja je trajala zauvijek.

Još dvije minute :)

No došao je kraj, kako i svemu što je teško u životu dođe kraj. Iako, to nije bio kraj mog dana. Imala sam otprilike 50 minuta za slikanje sa zaposlenicima Hiltona, pranje sebe i kose, peglanje odjeće i razgovor s Kalom, kako bih stigla na državnu televiziju za gostovanje u emisiji uživo "Tragovima života", u trajanju 60 minuta. I to sam nekako uspjela, pri čemu i javno objavljen moj nastavak suradnje s vladom Crne Gore u otvaranju centra za ranu intervenciju, prvom takvom u državi. I onda je bilo vrijeme za odmor, odnosno ex-Yu svirku u jednom podgoričkom pubu. Večer je završila iza ponoći u Skybar-u na vrhu Hiltona - na sladoledu haha. Smijem se, jer najčešće pitanje svih dana u Crnoj Gori, koje svi kolege biciklisti dobro znaju je bilo - a kad ćemo stati na sladoled? :)))

I tako, dan po dan, završio je crnogorski dio Zaigrane pedale. Dakle, kako su se oni brinuli o meni, tako se nitko nikad nije brinuo o meni. Nisam niti kune potrošila (odnosno centa), štoviše vraćam se s džeparcom jer su se previše brinuli da ne bih slučajno lipu potrošila. Prvenstveno hvala obitelji Majer, Igoru i Maji te Vanji Rakočević na SVEMU! Hvala Pavlu na pratnji i organizaciji prijevoza mog putnog sarkofaga svih ovih dana te svim novim i starim prijateljima koje sam upoznala ili samo ustvrdila prijateljstvo (Marko, Luka, Goran, Dragan, Peđa, Anđela, Marko, Goran, Mirko, Dejan, Ivan, Noćni vukovi, BK "Džada", Duško i još mnogi drugi). Bez svih vas ovaj projekt ne bi uspio i hvala vam što ste odlučili VOLONTIRATI u ime zajedničke vizije svijeta u kojem smo svi prihvaćeni i ravnopravni članovi društva! HVALA VAM! Neću reći i zbogom, jer ovo je samo početak jedne lijepe priče :)

A sad je vrijeme za pakiranje i put prema Gradu, Dubrovniku. Danas popodne u 18h držim tamo predavanje u amfiteatru pomorske škole, a sutra krećem biciklom prema Metkoviću.