ponedjeljak, 2. travnja 2018.

Kada svemir stane u tjedan dana

Eto me u Zagrebu. Moram priznati da sam prije tjedan dana ozbiljno sumnjala hoću li to sve uspjeti izvesti. Što fizički, što vremenski, što tehnički. Već na startu projekta sam bila jako umorna, jer sam večer prije došla s četverodnevne edukacije u Ljubljani, a prije edukacije sam useljavala 15 vreća stvari, uglavnom sama ili s Josipom. A paralelno sam rješavala spor s kaparom, koju sam uspješno dobila natrag. Još k tome mi je i ciklus krenuo dan prije (kao i na projektu "Djeca djeci" i na Ironmanu haha). Uglavnom, gotovo pa najteži dan mi je bio upravo utorak, prvi dan bicikliranja, kada sam imala i najmanje za biciklirati. Dakle, ja sam bila mrtva kad sam došla u Varaždin i zaspala sam prije 22h. Što je bilo i dobro, budući da je ustajanje bilo u srijedu u 4.30, ali sam se jako pribojavala kako će proći projekt dalje te kako ću biciklirati 200+ kilometara u jednom danu. Pogotovo ako moram biti na odredištu do 17h. Međutim, dani su brzo i uspješno prolazili, iako me ni vrijeme nije mazilo ove godine. Našla sam sliku od prije 3 godine četvrtog dana Pedale, gdje sam crna kao usred ljeta od sunca. Ove godine sam vozila uglavnom u zimskoj verziji pa čak i na -2 stupnjeva. 
Ove godine sam velik dio Pedale vozila uglavnom sama i shvatila sam da mi je upravo to ključna razlika - kada vozim s nekim drugim, sve je nekako lakše, vrijeme ide brže, a kilometri prolaze sami od sebe. Kad sam išla s Hrvojem iz Osijeka, nisam niti osjetila vrijeme (bila je kiša i prohladno kad smo kretali) niti kilometre te nisam mogla vjerovati da smo prošli 87km. Kao da smo bili na kavi i ručku negdje u prirodi i to je to. Kroz Bosnu prema Sarajevu bi bilo nemoguće stići da nije bilo prijatelja iz Bosne, jer je derao nenormalan vjetar u prsa, a promet je bio toliko gust da je sve dobilo i element suicidalnosti. Ali njima to nije smetalo pa ni meni to nije smetalo. I taj neki osjećaj olakšanja sutradan, kao mogu svojim tempom pomalo nazad, nema vremenskog pritiska oko predavanja. Vjetar je bio još jači, ali zato se moglo voziti i preko 40km/h. Na primjer, od Doboja do prvog uspona pred Derventu sam imala prosjek 37.7km/h na prvih 20km :). Kad sam krenula iz Sarajeva nisam palila sat, jer ga na Pedali nikad ne palim, kako se ne bih forsala. No bila sam u Zenici već u 9.30 ujutro, jer smo i vrijeme i ja samo proletili put Sarajevo-Zenica. Svi su zvali kišu, no srećom uspjela sam doći do Slavonskog Broda prije kiše. Srećom je barem promet bio manji nego na Veliki petak, tako da mi je bilo baš lijepo voziti dionicu Derventa-Brod: sve već sivo, a ja se utrkujem hoću li stići do Slavonskog Broda prije kiše. I jesam :).
Prijatelj s ručka
 Kako je eto, završio projekt, onda nisam uopće niti gledala kakva je prognoza za sutradan niti uzimala u obzir da je Uskrs i da se neću moći baš hraniti putem kako bih htjela. Čak sam i izašla van u subotu navečer do 1.30 ujutro. Ujutro sam se probudila i padala je kiša. Srećom, brzo je prestala i sve se osušilo, ali između ostalog jer je počeo puhati neki sjeverozapadnjak. Bilo je hladan vjetar i puhao je, naravno, u prsa. Jer zašto ne. Opet :). E jučer mi je bilo baš teško biciklirati. Bila sam skroz sama, usred ničega, s vjetrom u prsa i bez hrane. Počelo me i brinuti što ako upadnem u hipoglikemiju, tako tu između slavonskih sela. I taman kad sam vidjela da imam još 30km do prve otvorene benzinske, krenem ja sva dalje nikakva i iza ugla ugledam benzinsku. Otvorenu. Kao oaza usred pustinje. Usred nekog slavonskog sela. Nisam mogla vjerovati. Netko odozgo voli glupave i šašave ljude. Uletila sam unutra, kupila sam dvije čokolade i dvije male Mikado čokoladice. Bile su iznutra skroz bijele i polu-raspadnute, jer tko zna od kad stoje tu usred ničega. To su bile najfinije čokoladice ikad. Iza podneva je ipak malo smanjio vjetar, ali i dalje je bio cijelo vrijeme u prsa. Iza Nove Gradiške nije bilo psa na cesti, tek tu i tamo neki auto bi prošao i tako sve do Kutine. Gledam ona sela na potezu Gradiška-Okučani... kao da je jučer završio rat tamo. Većina kuća nije obnovljena, pustoš na cesti, a zadnje selo u nizu se zove Smrtić. Ima i svoju autobusnu stanicu, koje više nema nego ima. Pred Zagrebom su krenuli opet sivi oblaci, a ja sam taman ulovila brzi vlak koji je stizao u 18.15 u Zagreb. Još par kilometara do Prečkog, taman sam uletila u stan s prvim kapima kiše. I to je to, gotovo. Uspjela sam. Dani su proletili, nisam se ni okrenula. Ovakva putovanja su za mene uvijek jako emocionalna, bude puno izazovnih situacija, opasnih, guranja vlastitih granica, ali i toliko novih poznanstava, predivnih ljudi, nove ljudske nade. Ovo daje smisao životu. Ako se potrudiš, možeš pozitivno utjecati na tuđe živote. Nije li dovoljno i samo jedan? 
Maglaj i Bosna

Od sutra sam nezaposlena. Idem na HZZ opet. Na papiru ne izgleda dobro situacija - samohrana nezaposlena majka u podstanarstvu. :)) Ali je situacija odlična, jer imam moć. Moć da znam da mogu utjecati na svoju sudbinu. Ovakvi projekti mi najbolje osvještavaju da imam moć, svi imamo. Ovo je samo prijelazna faza prema višoj stepenici. Pokrećem svoju praksu, sada kreće era Coraline. Kala ima testiranje za školu i njoj kreće nova era. Novi izazovi pred timom Kala. I biti ćemo dobro, jer uvijek jesmo. 
I tako, završilo je već 4. izdanje Zaigrane pedale. Četiri godine bicikliranja. Jedan roditelj me pitao zašto to radim, ako nemam dijete s autizmom. Ja sam odgovorila: "Zašto ne?". Vidimo se na petom izdanju za godinu dana ;-)

Nema komentara:

Objavi komentar