Iako su održana već 2 predavanja, danas je odrađeno prvo bicikliranje, točnije 140 km, Split-Metković. To ne znači da je bilo jednostavno vući sa sobom stvari za 15 dana, triatlon, biciklizam u svim uvjetima, bicikl i laptop do Zagreba pa nazad do Splita. To znaju svi oni divni ljudi koji se dalje pate s mojim stvarima dok ih šalju po gradovima, srećom pa nema i bicikla uz to. No danas je konačno krenuo i onaj dio s pedalom :). Ove godine nisam nikoga unaprijed zvala da vozi sa mnom ili da mi pomaže, no to ne znači da nemam divne prijatelje koji mi samoinicijativno žele pomoći. Dario je po tko zna koji put uskočio u cijelu tu priču i tako smo nas dvoje krenuli ujutro oko 9.15 sa splitske rive. Vrijeme je bilo oblačno, s laganim jugom pri polasku, ali bez kiše. Na vrhu prve uzbrdice pri izlasku iz Splita se dogodio tako glupi pad s bicikla (moj, naravno), a tako bolan. Jer upravo takvi su najgori. Pala sam na glavu i križa, pri čemu sam i fino oštetila kacigu. Naravno, pala sam na desni dio križa, onaj zbog kojeg sam od veljače krenula kod fizioterapeuta, a patim se još od jeseni s time. Iako, prvo što sam pomislila je - odlično, sad smo i to odradili pa mogu biti mirna ostatak Pedale.
I tako smo mi krenuli prema Vruji, odnosno mjestu gdje se magistrala spaja s cestom prema Šestanovcu i autoputu, malo prije Brela. Dogovor je bio da ćemo tamo opaliti koju sliku i idemo na benzinsku u Makarsku na osvježenje, a Dario nazad za Split. Kako je Dario imao nedavno operaciju koljena, na usponu prema Vruji sam ja malo otišla naprijed, tako da sam prva došla do tamo. A tamo vidim poznato nasmiješeno lice - čeka nas Igor, koji je upravo došao iz Tomislavgrada da me isprati do Metkovića. Biciklom, naravno. Minutu nakon toga, zvoni mi mobitel, zove Mijo - "Jel to Zaigrana pedala? Evo nas za 42 sekunde na Vruji". Za 3 minute je došao i Dario. Nitko se nije ništa dogovorio, a sve se samo dogovorilo. I tako je to u životu - koliko god čekali i provocirali sudbinu, najbolje stvari se događaju same od sebe, kada radiš i živiš punim plućima i ne uzimaš niti jedan dan zdravo za gotovo. Sve je bilo slučajno, a ništa nije bilo slučajno.
Mijo i ekipa su doduše malo krivo shvatili smjer kretanja :))) pa su nas htjeli ispratiti do Splita, tako da smo dalje prema Makarskoj nastavili Igor, Dario i ja. Tik prije Makarske je krenula prva kišica, ali ništa ozbiljno. I tako, malo se osvježili na benzinskoj, a Igor i ja nastavili dalje - u pljusak. Uf, što je grozan taj prvi osjećaj kada ti se dupe krene natapati od ceste, a voda se slijeva s kacige niz vrat. I tu se Igor okrene prema meni: "Nemoj slučajno da ti ovo pokvari ovaj dan, nabaci smiješak i idemo dalje!". Tako jednostavno, a tako učinkovito. Zašto bi sreća bila ikakva filozofija, zašto ne bi bila samo stvar odluke?
Popili smo kratku kavu prije Baćinskih jezera i krenuli dalje prema odredištu. Cijelim putem nas je pratila lagana kiša i taman oko Opuzena smo komentirali kako sva sreća da nije bilo više onakvog pljuska kao pri izlasku iz Makarske. I onda je krenuo prolom oblaka. S burom u prsa. :) Ono, jezero po cesti, voziš se 23km/h i nadaš se da nećeš uletiti u neku potopljenu rupu. Čak su nas i auti zaobilazili s 5m razmaka, iz sažaljenja. Kad smo došli u odredište u Vidu, odnosno restoran i motel, poplavili smo im cijelo predvorje, koliko se cijedilo s nas. :) No, topli tuš i pun tanjur spize je riješio cijelu stvar. Hvala ti Igore na svemu. I Dario. I Iris. I Danijela. Ma i "slučajna" ekipo na Vruji Mijo, Jure, Toni, Siniša, Frane i Branimir. I kišo koja si dala onaj poseban začin. :)
Sutra, koliko je meni poznato, krećem sama oko 8 ujutro prema Herceg Novome. Prema karti, put od ravno 150km. Sutra neće biti kiše, samo zilion hupserića i nešto lošija cesta. No, znam tko će mi se pridružiti kod Doli, kao i svake godine. Netko tko je, nadam se, sada jako ponosan na mene, iako nije imao priliku vidjeti kako završavam fakultet. No, ipak vjerujem da sve vidi. Vidimo se sutra tata.
Nema komentara:
Objavi komentar