Pogled i ljubav - dan II.

Unatoč zimskom izdanju Zaigrane pedale, današnji put je prošao dobro, ukupno 86 kilometara. Na putu je prošao samo jedan oblak s malo kiše, ostalo je bilo sve suho. Puhao je neki sjeverac (sutra će sigurno istočnjak), koji je dodao chill faktor, tako da je bilo prohladno cijelim putem. Ono što je super s kontinentalnom Hrvatskom je što je uglavnom sve ravno. U Dalmaciji bih na tu udaljenost nakupila preko 1000m uspona, a ovako samo petstotinjak. Dio puta mi je pravio i novi bic prijatelj Boris, koji se sam javio da pomogne projektu! Svaki, ali svaki put se ta čarolija dogodi, hvala Borise! Bilo mi je posebno zanimljivo kad je mobitel otkazao poslušnost i isključio se s 15% baterije. A ja nisam imala pojma gdje živi Karla, kod koje spavam :). Morala sam probuditi opet resurse 20. stoljeća i "Oprostite, znate li gdje je ulica...". Karla me dočekala s prefinim ručkom, autom i svim blagodatima. Hvala Karla na predivnom gostoprimstvu. Odigrao se i zanimljiv razgovor između nas dvije za vrijeme ručka: "Koliko imaš do Osijeka?"; "Pa mislim oko 180km."; "Jesi ziher?". Pet minuta kasnije... "240km". Toliko o meni i organizaciji puta. Uvjerena sam da sam to nekad vidjela, jer sam zbrajala kilometražu, ali da sam idiot, jesam XD. A ništa, sutra ustajanje u 4.30 ujutro, uz pomoć Karla ekspresa. Hvala Karla na svemu i pomoći oko puta!

U Nedelišću, gdje sam držala predavanje, sam imala predivan doček. Djeca s autizmom iz udruge su mi izradila poklon u vidu ogromne slike i porukom samo za mene. Baš prekrasno!  Ono što je lijepo kod ovih projekata je što se onda ponekad stvari same zakotrljaju. Tako je Arvio sport, preko Višnje Ivanović-Opačić, donirao za djecu s autizmom udruzi Pogled i jedan novi Strider bicikl pa nam se danas na predavanju pridružila i Višnja. Strider bicikli su posebno dizajnirani bicikli kako bi sva djeca naučila voziti bicikl, ali ono što ih čini drugačiji od sličnih bicikala je to što imaju i bicikle za odraslu djecu. Drugim riječima, djeca i mladi imaju priliku naučiti voziti bicikl i kad su prerasli bicikle na pomoćne kotačiće. To je posebno važno za djecu s autizmom, koja često, zbog senzornih poteškoća nemaju, priliku kao mala djeca savladati vožnju biciklom. Jedan dječak nije krio oduševljenje zbog bicikla i baš mi je drago što je ovaj projekt to omogućio. Hvala udruzi Pogled i Patriciji na predivnom gostoprimstvu!

Dvorana na predavanju je bila skoro cijela popunjena, tako da me jako veseli interes roditelja i drugih stručnjaka te da se isplati pedalirati. Ponekad i više nego što mislim haha. Povratna informacija s predavanja je bila jako pozitivna, kao i jučer u Zagrebu, tako da mi je drago da sve ovo ima smisla. Da cijeli projekt ima smisla. Da ulaganje truda ima smisla. Ne zbog mene, nego zbog toga što toliko puno ljudi ide kroz život s idejom da se ništa ne može promijeniti. Je li se promijenio život dječaka koji će naučiti voziti bicikl zbog ovog bicikla? Je li se promijenio život roditelja koji je čuo neku korisnu informaciju? Je li se promijenila osoba koja je prvi put nešto čula i naučila o autizmu? To su možda male promjene, ali jako jako važne. Ako ništa drugo, za te ljude. Puno ljudi ide s idejom da se treba cijeli svijet promijeniti. Da, treba. Ali to očito nije moguće. Nije li dovoljno utjecati na svijet oko sebe? Znam, dosadna sam više s time. Stalno pišem o tome. I mislim da treba stalno pisati o tome. Neki ljudi su zaista bespomoćni, iz raznih razloga. Tek kad to osjetiš, počneš cijeniti moć koju imaš, samo zato što si autonoman i slobodan. Nemojte čekati da ostanete bez te slobode.

Vidimo se sutra u Osijeku ;-)

Autizam i dijete. Dijete i autizam.

Počelo je 4. izdanje projekta "Zaigrana pedala". Sinoć je održano predavanje pred punom dvoranom u Artis Includum, hvala Saši na divnom gostoprimstvu! Projekt koji se "rodio" u mojoj glavi krajem 2014. godine, danas živi svoj život. Ove godine sam si zadala najviše kilometara i prvi put idem u Slavoniju, što me posebno veseli, budući da od prve godine dobivam upite kad ću i tamo doći. Ovo je definitivno najhladnije izdanje, budući da sam prijašnjih godina vozila uglavnom u kratkim rukavima i hlačama. Moram priznati da se najviše pribojavam dionice kroz Bosnu. Ta dionica predstavlja puno izazova: gust promet za produženi vikend, puno tunela, hladno vrijeme, dosta uspona i 220km. I tako 2 dana zaredom. Srećom pa imam pratnju u autu od prijatelja Ivana iz Žepča, inače nisam sigurna kako bih to sigurno izvela. ¸

Svake godine u projekt i predavanja stavljam dio sebe i svog osobnog iskustva. Tako je ove godine na predavanjima naglasak na emocionalnom razvoju djece iz spektra autizma. Sjećate li se da ste ikad pročitali neki tekst o tome? Znate li za neko dijete iz spektra da je išlo na terapiju zbog emocionalnih poteškoća? Kao da su sve poteškoće, baš kao i dijete, iz spektra. Kao da dijete s poteškoćama iz spektra autizma nije dijete. Baca se po podu jer ima autizam. Ne sluša jer ima autizam. Ljuti se jer ima autizam. Ne želi vježbati slova jer ima autizam. Da, djeca s autizmom su različita od djece koja nemaju autizam. Neurorazličita. Mozak im drugačije funkcionira. No ne znači da nisu djeca i da imaju iste potrebe kao i druga djeca. Samo ih traže i trebaju na malo drugačiji način. Djeca trebaju podršku, trebaju granice, trebaju nježnost, djeca su agresivna (kao i ljudi) kad se ljute, vole rutinu kad se osjećaju nesigurno, primarna svrha svih ponašanja je osjećaj sigurnosti. Toliko se fokusiramo na socijalnu poželjnost njihovih ponašanja da zaboravljamo na njihove potrebe i uzroke tih ponašanja. Često je cilj "popraviti" autizam, bez da ga prihvatimo, a samim time i dijete. Naravno, treba im pomoć da ostvare svoje kapacitete i treba ih gurati. Baš kao i djecu urednog razvoja. Razlika je u tome kada i koliko. No sva djeca imaju svoje granice. Mogu koliko mogu. Sve preko toga šteti djetetu i škodi njegovom emocionalnom razvoju. Time dijete postaje autizam, a prestaje biti dijete. Često se koncentriramo na posljedicu, bez da razmišljamo o uzrocima. Radimo na kontaktu očima bez da radimo na združenoj pažnji. Radimo na jeziku, bez da radimo na komunikaciji. Treniramo dijete bez da uspostavljamo odnos. Guramo dijete preko granica, bez da mu pomažemo da shvati gdje su njegove granice. I onda dijete odraste u odraslu osobu (da, postoje i odrasle osobe s autizmom, jer sva djeca rastu pa čak i ona s autizmom) koja ne zna reći "ne". "Ja ne želim. Ne sviđa mi se to.". Naravno, kod težih oblika autizma, osoba nikad spontano ne dođe do toga. No teški oblik autizma uključuje i teže intelektualne poteškoće, teške senzorne poteškoće i neurološka oštećenja zbog kojih se ne razvijaju izvršne funkcije. I onda je jasno zašto to sve ne funkcionira. No ponekad to sve funkcionira, a osoba i dalje ne zna tko je, što želi, što ne želi i kada je ok izraziti svoje mišljenje i biti ljudsko biće. Zapamtite, glavni uzrok preuranjene smrti osoba s autizmom je suicid.
Imati dijete je vrlo težak posao. I vrlo teško je naći balans između ljubavi i granica, između podrške i poticaja te prelaženja osobnih granica. I zato je važno imati na umu da je dijete s autizmom i dalje - dijete.
Vidimo se danas u Čakovcu! ;-)

Vjeruj u sebe da bi vjerovao u druge

I dalje se sliježu dojmovi, no mislim da će mi trebati duže vremena da se sve poveže, jer ove godine je stvarno bilo ekstra! I svake godine je sve bolje i bolje, tako da se već sad veselim Pedali 2018.godine. Mislim da se provlači jedna tema kroz sve ove postove, a to je da sam poslije svake Pedale bolja verzija sebe. Ponekad svi mi padnemo u apatiju i pitamo se gdje ide ovaj svijet. Onda probaš dati neki svoj mali doprinos tome da ovaj svijet bude na trenutak samo malo bolji i otkriješ da toliko ljudi sanja isti taj san. Kada radite dobre stvari, "tjerate" i motivirate druge ljude da također rade dobre stvari. Eto, toliko je jednostavno.

U Dubrovniku je, kao i svaki put, bila puna dvorana ljudi koji su došli poslušati predavanje. Pardon, žena, njih stotinjak. Dakle, nije bio niti jedan muškarac. To mi je, u biti, dosta tužno, zar se autizam tiče samo žena? Nisu samo žene asistenti, profesori u školama ili roditelji. Ili muškarci sve znaju o svemu? Dečki, uozbiljite se, svatko od vas će se barem jednom zasigurno susresti s osobom s PAS-om, a neki od vas i puno puta. Da se razumijemo, tako je uglavnom na gotovo svim predavanjima, različitih tematika.

Dandi :)

Zadnji dan je bio opet u znaku guerilla Pedale :). Dobiciklirala sam nekih 50-ak kilometara do svog auta i tamo presrela autobus sa svojim stvarima (hvala Ivani:)) i od Stona nastavila dalje prema Metkoviću motorizirana. Naime, ponedjeljak je bio normalan radni dan, a ne bih se imala kako vratiti iz Metkovića sa svim svojim stvarima. Kad sam došla u Metković, uglavnom sam slušala komentare da se vidi na meni da sam umorna, a i za vrijeme predavanja je prevladao moj ADHD sve oblike samoregulacije pa sam dosta ubrzano pričala (kao, inače ne pričam brzo haha). Na što je Majda komentirala da sam ja pravi primjer kako neku poteškoću možeš pretvoriti u nešto korisno, jer tko bi normalan išao okolo biciklom i držao predavanja. Dandi je, kao i po običaju, sve besprijekorno organizirala, a prvo što me pitala to jutro je - tko ti preuzima torbu haha. Mislim da će imati još dugo traume od mojih stvari.

I tako, malo po malo, završilo je treće izdanje Zaigrane pedale. Ove godine je predavanja poslušalo oko 1000 ljudi, a prethodne 2 godine zajedno oko 1400. Ova godina je premašila sva očekivanja, a uvjerljivo sam najkasnije krenula s planiranjem cijelog projekta. Točnije, tek poslije konferencije u Sarajevo, debelo već u ožujku. To je samo dokaz da projekt ima već dušu, a ja jako puno prijatelja. Znam, stalno to spominjem, ali zapravo vas samo želim motivirati da i vi radite svoje projekte za druge. Pokloniti svoje vrijeme za nešto ili nekoga nikad nije uzalud potrošeno vrijeme. Ponekad mi netko zna reći da se trošim previše, da bih se trebala više čuvati, da će me starost pitati gdje mi je bila mladost i sl. No ja vjerujem da živimo samo jedan život i da će me starost pitati kakva mi je bila mladost. Nisam tip od ušteđevina, no s druge strane i kroz sada i ovdje uspijem priskrbiti sve svojoj maloj obitelji za budućnost.  Stambeno smo zbrinute obje (na tome hvala baki), sam sam svoj čovjek u poslovnom smislu, radim ono što volim, imam hrpu hobija koje volim i svakim danom sve više prijatelja, koje volim najviše. Što više mogu poželjeti od života? Dakle, ako živimo punim plućima i dajemo sebe u život, živimo život, a ne stojim sa strane i promatramo ga, da nam tamo negdje kasnije bude bolje, dok ne živimo sada i ovdje za bolje sutra. Moja baka ferovka je došla u Zagreb samo s vrećicom, kako se kaže i sve je u životu sama krvavo stekla. Jer se davala 100%. Evo je sad s 90 godina, uživa u djeci svojih unuka, zdrave pameti i mozga, jer ga je koristila u svakom trenu maksimalno. Ona mi je uvijek bila uzor i motivirala me - gdje ima volje, ima i načina. Samo idi, nikad nemoj stati, uvijek vjeruj u sebe i svoje sposobnosti te daj uvijek maksimum, rezultati će sami doći.

Kraj :)

Često me pitaju koja je glavna poruka predavanja. Uvijek vjerujte u sebe i svoje dijete. Budite opušteni i sigurni u sebe pa makar napravili grešku. Najgore je bojati se - neuspjeha, života, problema, sebe. Vjerujte u sebe i budite najbolja verzija sebe, sada i ovdje! Ostalo će samo doći..

Vidimo se za godinu dana na četvrtom izdanju Zaigrane pedale :)

Svaki završetak je novi početak

Wow, uspjeli smo! Ideja koja je počela samo kao humanitarni ironman je prerasla u nešto puno veće. Ovdje se već neko vrijeme priča o tome da država treba preuzeti odgovornost za ranu intervenciju i država pomalo preuzima odgovornost, ali sve je nekako dobilo uzlet na krilima (ili kotačima :)) Zaigrane pedale. Samo prekjučer u Podgorici je moje predavanje, u apsolutnoj tišini, slušalo 400 ljudi. No svejedno, jučer je trebalo odraditi i taj ironman, odnosno biti 11h u fizičkoj aktivnosti. Nakon što sam 5 dana vozila prosječno 100km dnevno, s 1000m uspona te odrađivala druge treninge. Pri čemu, moram naglasiti da smo se mi svaki dan lijepo i ozbiljno vozili. Pa čak i na putu do Bara, gdje ima na 62km 1000m uspona, prosjek nam je bio skoro 26km/h. Dakle, svako putovanje je bilo odrađeno kao trening. Uz još druge treninge iz svijeta triatlona :)

Krenuli smo oko 8 ujutro s plivanjem da bi dalje nastavili biciklom do mjesta gdje smo ih stavili na trenažere i tamo vozili sat vremena. Naime, ideja je bila privući i pozornost ljudi, a mogli su postavljati i pitanja okupljenim stručnjacima te naravno meni. Tako je i bilo na prvom info punktu, uglavnom su meni postavljali pitanja, tako da je pedaliranje na trenažeru brzo prošlo.

 Zatim smo vozili 90min vani pa drugi info pult na Rimskom trgu na trenažeru te nakon toga opet 90 minuta vani po cesti. Bilo mi je predivno koliko se ljudi angažiralo oko cijele priče! Igor je imao osobnog asistenta u vidu svoje Maje, a moj osobni asistent je bio Dejan, sad već višegodišnji prijatelj. Pratio nas je Ivan kao fotograf te naravno neizostavni Pavle na biciklu, a ovog puta i Duško. Sve u svemu, za čas je bilo već 15.30 popodne. Nakon toga je preostalo samo trčkaranje, pri čemu mi je definitivno najgori dio dana bilo zadnjih sat vremena, 18-19,na trakama za trčanje. Namjestila sam brzinu 9.5km/h, onako fino pomalo i to je bilo to od mene. Odbrojavali smo svaku minutu do kraja, koja je trajala zauvijek.

Još dvije minute :)

No došao je kraj, kako i svemu što je teško u životu dođe kraj. Iako, to nije bio kraj mog dana. Imala sam otprilike 50 minuta za slikanje sa zaposlenicima Hiltona, pranje sebe i kose, peglanje odjeće i razgovor s Kalom, kako bih stigla na državnu televiziju za gostovanje u emisiji uživo "Tragovima života", u trajanju 60 minuta. I to sam nekako uspjela, pri čemu i javno objavljen moj nastavak suradnje s vladom Crne Gore u otvaranju centra za ranu intervenciju, prvom takvom u državi. I onda je bilo vrijeme za odmor, odnosno ex-Yu svirku u jednom podgoričkom pubu. Večer je završila iza ponoći u Skybar-u na vrhu Hiltona - na sladoledu haha. Smijem se, jer najčešće pitanje svih dana u Crnoj Gori, koje svi kolege biciklisti dobro znaju je bilo - a kad ćemo stati na sladoled? :)))

I tako, dan po dan, završio je crnogorski dio Zaigrane pedale. Dakle, kako su se oni brinuli o meni, tako se nitko nikad nije brinuo o meni. Nisam niti kune potrošila (odnosno centa), štoviše vraćam se s džeparcom jer su se previše brinuli da ne bih slučajno lipu potrošila. Prvenstveno hvala obitelji Majer, Igoru i Maji te Vanji Rakočević na SVEMU! Hvala Pavlu na pratnji i organizaciji prijevoza mog putnog sarkofaga svih ovih dana te svim novim i starim prijateljima koje sam upoznala ili samo ustvrdila prijateljstvo (Marko, Luka, Goran, Dragan, Peđa, Anđela, Marko, Goran, Mirko, Dejan, Ivan, Noćni vukovi, BK "Džada", Duško i još mnogi drugi). Bez svih vas ovaj projekt ne bi uspio i hvala vam što ste odlučili VOLONTIRATI u ime zajedničke vizije svijeta u kojem smo svi prihvaćeni i ravnopravni članovi društva! HVALA VAM! Neću reći i zbogom, jer ovo je samo početak jedne lijepe priče :)

A sad je vrijeme za pakiranje i put prema Gradu, Dubrovniku. Danas popodne u 18h držim tamo predavanje u amfiteatru pomorske škole, a sutra krećem biciklom prema Metkoviću.

Vrijeme je za revoluciju

Četvrto i zadnje predavanje u Crnoj Gori je održano sinoć u Podgorici. Pred skoro punom dvoranom kazališta. Pred ljudima iz Ministarstva zdravlja i Ministarstva obrazovanja Crne Gore. Pred novinarima, pred stručnim suradnicima, učiteljima, pedijatrima, odgojiteljima (ili vaspitačima :)), pred roditeljima. Mogla su se postavljati pitanja i bilo je dosta pitanja. I ljudi su bili zadovoljni. Toliko zadovoljni da žele da ja s njima vodim cijelu priču oko otvaranja prvog takvog centra, edukacije zaposlenika i pedijatara. Prepoznali su potrebu na nacionalnoj razini i sviđa im se što ja imam za reći na tu temu. Vrijeme je za revoluciju, a ja sam jedna od ključnih osoba u tome - koja čast i povjerenje. To me iznimno veseli, jer zaista vjerujem da je edukacija stručnjaka i pedijatara prva linija "obrane" u borbi protiv razvojnih poteškoća, odnosno u pomaganju djeci da ostvare sve svoje kapacitete. A prvo se moraju prepoznati ti kapaciteti, što je moguće jedino kroz kvalitetnu dijagnostiku. Usmjeriti terapije prema kapacitetima, a ne vlastitim ciljevima i željama. Dijete kakvo je mora biti u fokusu, a ne što bi smo mi htjeli da ono bude. Prvi korak prema tome je prihvaćanje.

Sjekira u medu

Jučerašnji dan je započeo s Pavlom, kao i svaki do sada - došao je kombijem po stvari pa odvezao kombi pa se vratio biciklom da me opet šlepa. Mislim, no comment. Inače, njega nitko ne plaća za to, samo da znate. Čovjek ipo. Na pola puta prema Podgorici su nas susreli biciklisti BK "Džada" i svi zajedno smo krenuli prema Podgorici. Dakle, danas je derao takav nenormalan vjetar i to u prsa, onako za kraj. Odmah sam pomislila da je to zato što se još ove godine nisam žalila na vjetar :). U kombinaciji s gustim prometom i lošijim cestama, rezultiralo je padom u pelotonu, gdje je troje biciklista završilo na podu i na livadi. Srećom po mene, nisam bila jedna od njih, no svi su dobro prošli. Zbog vjetra, raspali smo se na nekoliko grupa, a ja sam uspjela u prvoj grupi s Draškom, Pavlom i Ognjenom doći uspješno do cilja - hotela Hiltona. Da, spavam u Hiltonu, jer je Hilton odlučio podržati ovaj projekt, na način da me smjeste na najbolji mogući način. Ponoviti ću (sama sebi), spavam u Hiltonu, hotel s 5 zvjezdica. Vidite da se volontiranje isplati :). U subotu ujutro prije puta idem u spa, pošto-poto. Naime, danas imam ludi dan pred sobom, evo sad me ubrzo kupe iz hotela i počinje cjelodnevni Humanitarni ironman Podgorica, koji završava u 19h. U hotelu sam u 19.30, a na šminkanju na nacionalnoj televiziji moram biti u 20.30. Naime, gost sam u live emisiji koja ide petkom 21-22h, na temu autističnog spektra. Live emisija, poslije ironmana i 5 dana bicikliranja. Nemam pojma kako ću to izvesti, ali znam da sam u 22.30 na šanku nekog kluba. Ili birtije, svejedno mi je. A sutra ujutro u spa-u hotela Hiltona. No matter what!

Zatim me čeka vikend u Hrvatskoj, gdje u subotu držim predavanje u Dubrovniku, a zatim biciklom do Metkovića i tamo također predavanje, na sam dan svjesnosti o autizmu.

Salming Hrvatska

A sada, vrijeme je za bazen i jedan ironman ;)

Katarza

Jučer je bio dobar dan. Glavno obilježje dana je bilo blisko iskustvo sa smrću, koje je bilo odličan podsjetnik da nismo sami i da uvijek trebamo računati na tuđe greške. Tako je u svemu, samo je to posebno važno kada si na biciklu, jer si najfragiliniji sudionik prometa. I baš zato namjerno i pišem o tome svemu. To su situacije koje se svima događaju, ali mislim da je važno govoriti o tome i preuzimati svoj dio odgovornosti u svemu. Dovoljno je da barem jedna osoba razmisli kad npr sjedne na bicikl hoće li staviti kacigu i kako će se spuštati niz neki spust. Imala sam sličnu situaciju prije par godina i na Borčecu u Zagrebu. Tamo je isto veliki postotak nagiba nizbrdo i kad imaš 60kg, a tvoj bicikl ispod 7kg (tada ispod 8) ti si u roku par sekundi na 50-60km/h, bez da to uopće i primijetiš. Čovjek se na rikverc uključivao u promet s kolnog prilaza i uopće me nije doživio.

Na kraju dana na zalasku :)

Kao i jučer, netko drugi je bio kriv, no u toj situaciji bih jedino ja izgubila glavu i nitko drugi. Očito je prošlo previše vremena između pa sam se opustila. I kažem ponovno, iako me to iznimno potreslo, jučer je bio divan dan - preživjela sam i naučila novu lekciju! Loše stvari nam se događaju, trebamo učiti iz njih i biti sretni s pozitivnim ishodima.

Jučerašnje predavanje je bilo posebno, ne znam točno zašto. Nekako izmjena energije između mene i publike je tekla besprijekorno. Mogla sam točno osjetiti to upijanje svake moje riječi, a povratno sam ja bila sve uvjerljivija i sigurnija u ono što pričam. Apsolutna tišina pred punom predavaonicom. Koja nagrada za sav trud, uloženo vrijeme i napor svih ljudi oko mene, ali i moje.

Danas je već četvrtak, prošlo je 7 dana od prvog predavanja, a u međuvremenu je održano već 5 predavanja. Iza mene je 400km pedaliranja s oko 4500m uspona. Kako je ovaj dio jadranske obale poprilično brdovit, samo smo jučer u 62km nakupili 1000m uspona. Noge su mi generalno dosta dobro, malo osjetim težinu kad idem uz stepenice, no jučer sam uspjela odraditi i trening trčanja ujutro prije puta. Moj glavni problem je moja glava, što je, ironično, ujedno i glavna prednost. Užasno sam emocionalno senzibilna, tako da sve u životu proživljavam pojačano, kroz urođeno pojačalo (što ljudi oko mene prepoznaju i kao mogućnost zapaljenja oko naizgled sitnica :)). Posljedično sam introvert, iako iznimno dobro prilagođeni, tako da ne odgovaram onoj klasičnoj slici introverta. Osim što volim sate provoditi sama pa to opravdavam biciklizmom i treninzima :)). To je super kad radiš s djecom, jer ih baš osjetim i lakše prepoznajem njihove potrebe, no dosta zahtjevno kada radiš s odraslim ljudima. Život mi je bio jako intenzivan u zadnjih par mjeseci, prvenstveno zbog Kale i svega oko cijele operacije srca. K tome imam zakašnjeli bihevioralan odgovor, tako da generalno proživljavam stvari tek nakon nekog vremena što se nešto dogodilo. Smiješno mi je što je Kala isto takva, kako su neke glupe stvari nasljedne. Zašto to govorim? Imala sam problema s gastritisom kao posljedica anksioznosti zbog operacije u siječnju, no veljača je prošla generalno mirno. No zato zadnja 2 tjedna me satire, valjda refleksija od operacije i putovanja, a ovaj tempo Zaigrane pedale, u kombinaciji s iznimno lošom prehranom (na biciklu ili predavanju ili sastancima si cijeli dan, a imaš velika kalorijske zahtjeve) ne pomaže. 

Moja glava je dodatni asistent cijeloj priči, jer imam sposobnost za samouništenje i guranje sebe preko svih granica u ime nečega što mislim da je vrijedno. To je odlično na utrci ili kriznim situacijama, odlično za Zaigranu pedalu, nešto manje odlično za mene. U biti, više ne znam što me muči više, gastritis ili GERB. Znam da je loše kad moram piti inhibitore protonske pumpe, od kojih bježim kao vrag od tamjana. Srećom pa sam imala zaliha od prije (jer ih dobijem, a ne pijem, nego rješavam stvari prehranom), no dogodilo mi se da sam ostala usred Crne Gore bez svega. Prekjučer mi se dogodilo da nisam mogla zaspati jer sam imala osjećaj gušenja u prsima, kao da imam teški bronhitis, a znala sam da je to kiselina. Spasila sam se jučer kad sam na blef uletila u ljekarnu i uspjela dobiti Controloc. Nisam nikad mislila da ću biti toliko sretna zbog tih malih beštija. Sada je sve super, stvarno su čarobne tabletice. :) Također, imam problema sa spavanjem, budim se svakih sat vremena i jedva dočekam zoru da se prestanem vrtiti po krevetu. Pretpostavljam da je to od hiper navale podražaja i tempa pa mi luduju kortizol i adrenalin. Nadam se, ali očekujem, da me neće složiti kao prošle godine poslije Pedale, s najgorim kašljem u povijesti, a imala sam teži oblik bronhijalne astme u djetinjstvu. Ovo su sve u biti manji problemi, ali prisutni i stvar mog odabira. Ako želite čitati o pravim problemima, u ime humanosti i pomaganja, pratite Hrvoja Jurića. On je naš poznati putopisac na biciklu, koji većinu svojih projekata osmišljava kao humanitarne akcije ljudima u potrebi. Želim reći - raditi prave stvari u životu, što ja vjerujem da radimo, nije uvijek romantično niti lako. Pavle, moj drug na biciklu u Crnoj Gori, svaki dan putuje iz Podgorice da me prati, a zatim popodne juri na posao nazad u Podgoricu. Jučer je do Kotora došao biciklom i tako prošao preko 140km biciklom s 2000m uspona. I odjurio raditi nazad u Podgoricu. Danas dolazi kombijem po moje stvari, odlazi parkirati nazad kombi i vratiti se s biciklom da me prati. Helou?! Ja nisam poznavala tog čovjeka do Zaigrane pedale, ali sam sigurna da će mi ostati zauvijek drug, jer kako možeš tako nešto zaboraviti?

Pomažite drugima, činite dobre stvari za druge i budite spremni da će vam možda biti teško. No to je onaj slatki mazohizam - svaka žrtva s nagradom je katarza. Nirvana. Posebno čišćenje duše koje vam ne može zamijeniti niti jedna molitva ili meditacija. Svaki put se ponovno rađate kao bolja verzija sebe. To je onaj perpetuum mobile - vječno davanje se vraća kao vječno primanje. Do najboljih stvari u životu je ponekad teško doći, ali zato i jesu najbolje. I nisu materijalne. Dobra vijest je - sve je to pod našom kontrolom i stvar našeg odabira ;-)

Kako napraviti od zrna pogaču - 6 pouka

Jučerašnji dan je započeo plivanjem u bazenu u Herceg Novome, gdje smo plivali samo jedan plivač i ja. Čovjek je bivši plivač i odmah je postavio pitanje jesam li ja trenirala plivanje. Moram priznati da mi je baš godilo da poslije 300km bicikla sam sposobna izvesti plivanje koje liči na plivanje :). Nakon toga smo moj sarkofag stvari uputili prema Kotoru, a ujedno i naše nogice zavrtjeli na biciklu. Sa mnom su krenuli na biciklu Anđela i Pavle (koji će me pratiti cijelim putem na biciklu) te Peđa na motoru, kao podrška Noćnih vukova. Kod trajekta smo planirano sreli Dragana i Marka te nastavili svi skupa biciklirati do Kotora. Današnji dan je bio "laganini", samo 42km na biciklu sve zajedno, no u iznimno dobrom i veselom društvu. Drago mi je da sam imala prilike dio popodneva provesti na ulicama starog grada Kotora, jer mi je još prošle godine se usjekao duboko u srce. Zaista divan gradić s dušom.

Predavanje sam držala prvi put u prostoru (bivše) crkve i to je bilo zanimljivo iskustvo, budući da nikako nismo mogli dobiti željeno ozvučenje zbog akustike pa sam ja na kraju držala predavanje daleko od laptopa, a bliže ljudima, dok je Dragan uskočio i glumio pointer, mijenjajući slajdove. Što će ti moderna tehnologija kad imaš dobre prijatelje :)

Atmosfera na predavanju je bila jako topla, vidim na ljudima da puno stvari nisu do sada imali prilike čuti. Štoviše, u cijeloj Crnoj Gori ne postoji ustanova ili stručnjak koji je dijagnostičar, nego se po bilo kakvu dijagnozu ide u drugu državu - Beograd. Štoviše, psihijatri i dalje kod regresivnog oblika autizma postavljaju pitanje majkama jesu li dijete izložile nekom emocionalnom šoku, koji je onda izazvao autizam. Nakon 2 godine ping-ponga. Nemojte misliti da je puno bolje u Hrvatskoj. Na papiru je. I u pojedinim dijelovima Hrvatske je. No u stvarnosti nije. Čeka se do 2 godine na dijagnozu, koja je u većini slučajeva usporeni razvoj govora i jezika (famozni F80.9). Pitam se je li to zato što kolege ne znaju ili se ne usude preuzeti odgovornost? Koji god razlog da je, oba su rješiva. 

I tako, treća Zaigrana pedala po redu - Maja triatlonka, majka, psihologinja,terapeut igrom, dijagnostičar i svašta nešto ide okolo i drži predavanja. I ima veliku podršku i ima puno prijatelja. No kako je ZAISTA, nastala Zaigrana pedala? Kroz 6 pouka.

Maja srednjoškolka nije imala pojma što bi sa sobom i upisala je pravo. Brzo je shvatila da to nije nešto što ju zaista zanima, a upisala je jer je imala šovinističkog profesora iz matematike u srednjoj školi, koji je tvrdio da matematika nije za žene. Odabir fakulteta je bio - tamo gdje nema matematike na prijemnom, iako je Maji matematika prije bila velika ljubav i završila je matematičku gimnaziju. Pouka broj 1 - usadite sebi i svojoj djeci vjeru u vlastite sposobnosti i pomozite im da se bore s glupim sustavom. To možete samo vi. Srećom, brzo sam i sama to shvatila, odustala od prava i upisala studij psihologije sa strašnom matematikom na prijemnom, redovno bez plaćanja. Onda sam odlučila se odseliti od doma, a tu mi je i tata u početku pomagao, iako sam se odmah zaposlila u kafiću. No pola godine kasnije je tata naglo preminuo, a ja sam imala odluku pred sobom hoću li više raditi i plaćati stanarinu ili se vratiti doma. Pouka broj 2 - pravi testovi nisu kada je sve lako, nego kada je najteže. Onda treba ostati ukopan na mjestu i ne dopustiti da te vjetar otpuše. Kad studiraš po Bolonji, imaš obavezna predavanja, seminare i sve te stvari, tako da sam morala raditi noćne smjene i po 30h tjedno. No plaćala sam stanarinu i davala redovno sve ispite. I da, bilo je teško i patile su neke druge stvari u mom životu. No, ostala sam ukopana. Odlučila sam probati trenirati triatlon i onda se dogodila Kala. Kupila sam bicikl na koji nisam niti sjela.

Mogla sam izabrati hoće li to biti drama ili blagoslov, sve je bila stvar percepcije. Kao i sve u životu. I tako sam nastavila raditi još 4 mjeseca noćne smjene, spavajući po 5 minuta u skladištu u pauzi na gajbama, jer ti se u trudnoći samo spava. Ostala sam ukopana na mjestu. Diploma, Kala, nezaposlenost, triatlon, terapije s Kalom - taj dio uglavnom znate. Kada je Kala imala 5 mjeseci, počela sam raditi u Trčaoni, a tada sam već 3 mjeseca trenirala i triatlon. Na porodiljnom sam osvojila i prvo državno postolje. Pouka broj 3 - budite sve što želite biti, uvijek ima načina i nemojte da vam itko kaže drugačije. Tada sam već počela slušati prve komentare - pitam se tko joj čuva dijete dok se ona zabavlja u sportu. Samo se ti pitaj, odoh ja dalje svojim poslom. Osnovala sam i udrugu. Svađala se javno s vladom, gradom, svima koji su kršili zakone i bilo ih baš briga za običan puk. Pouka broj 4 - radite ono u što vjerujete i nikad vam neće biti neugodno da vas se potpiše imenom i prezimenom. Brzo sam vidjela da nisam konkurentna na tržištu niti da imam potrebna znanja. I onda sam odlučila raditi 2 posla paralelno da bih plaćala višemjesečne edukacije (njih 11, točnije), uspjela pretvoriti sport u honorarni posao i počela upoznavati sve te super ljude - kroz edukacije, kroz sport, kroz javno iznošenje mišljenja, kroz udrugu. Pouka broj 5 - uvijek težite da budete najbolja verzija sebe i upoznati ćete ljude slične sebi koji će vam pomoći u tome. Da, svi ti ljudi su mi pomogli i ostavili neizbrisiv trag u mom životu. Svi ti identiteti koje danas imam su tu uz puno truda i rada, kako mog, tako i tuđeg. Od izgubljene Maje srednjoškolke do onog sve gore navedenog. Sreća tu ima malu ulogu, a vjera u druge ljude neopisivu. Pouka broj 6 - kakav val šaljete u ocean, takav će vam se vratiti puta 3. Ja sam ništa bez svojih prijatelja, a sve te prijatelje sam ostvarila kroz svakodnevni život, odašiljući valove. Svi ti ljudi koje spominjem u svim svojim blogovima sam upoznala uglavnom u zadnjih 5 godina. I to su mi sve jako dragi ljudi, koji su duboko usjekli svoje tragove u moj život. Zauvijek.

Budite dobar val, budite tsunami. Vjerujte u sebe. Nikad nemojte dopustiti da vam netko drugi kaže tko ili što možete biti. ODLUČITE. Možete biti što god poželite, a život i ljudi kroz život će vam pomoći u tome. Ne novac, ne veze, ne zlatna žlica. Ljudskost i ljubav. A onda će se dogoditi i vaša "Zaigrana pedala", sama od sebe.