Autizam i dijete. Dijete i autizam.

Počelo je 4. izdanje projekta "Zaigrana pedala". Sinoć je održano predavanje pred punom dvoranom u Artis Includum, hvala Saši na divnom gostoprimstvu! Projekt koji se "rodio" u mojoj glavi krajem 2014. godine, danas živi svoj život. Ove godine sam si zadala najviše kilometara i prvi put idem u Slavoniju, što me posebno veseli, budući da od prve godine dobivam upite kad ću i tamo doći. Ovo je definitivno najhladnije izdanje, budući da sam prijašnjih godina vozila uglavnom u kratkim rukavima i hlačama. Moram priznati da se najviše pribojavam dionice kroz Bosnu. Ta dionica predstavlja puno izazova: gust promet za produženi vikend, puno tunela, hladno vrijeme, dosta uspona i 220km. I tako 2 dana zaredom. Srećom pa imam pratnju u autu od prijatelja Ivana iz Žepča, inače nisam sigurna kako bih to sigurno izvela. ¸

Svake godine u projekt i predavanja stavljam dio sebe i svog osobnog iskustva. Tako je ove godine na predavanjima naglasak na emocionalnom razvoju djece iz spektra autizma. Sjećate li se da ste ikad pročitali neki tekst o tome? Znate li za neko dijete iz spektra da je išlo na terapiju zbog emocionalnih poteškoća? Kao da su sve poteškoće, baš kao i dijete, iz spektra. Kao da dijete s poteškoćama iz spektra autizma nije dijete. Baca se po podu jer ima autizam. Ne sluša jer ima autizam. Ljuti se jer ima autizam. Ne želi vježbati slova jer ima autizam. Da, djeca s autizmom su različita od djece koja nemaju autizam. Neurorazličita. Mozak im drugačije funkcionira. No ne znači da nisu djeca i da imaju iste potrebe kao i druga djeca. Samo ih traže i trebaju na malo drugačiji način. Djeca trebaju podršku, trebaju granice, trebaju nježnost, djeca su agresivna (kao i ljudi) kad se ljute, vole rutinu kad se osjećaju nesigurno, primarna svrha svih ponašanja je osjećaj sigurnosti. Toliko se fokusiramo na socijalnu poželjnost njihovih ponašanja da zaboravljamo na njihove potrebe i uzroke tih ponašanja. Često je cilj "popraviti" autizam, bez da ga prihvatimo, a samim time i dijete. Naravno, treba im pomoć da ostvare svoje kapacitete i treba ih gurati. Baš kao i djecu urednog razvoja. Razlika je u tome kada i koliko. No sva djeca imaju svoje granice. Mogu koliko mogu. Sve preko toga šteti djetetu i škodi njegovom emocionalnom razvoju. Time dijete postaje autizam, a prestaje biti dijete. Često se koncentriramo na posljedicu, bez da razmišljamo o uzrocima. Radimo na kontaktu očima bez da radimo na združenoj pažnji. Radimo na jeziku, bez da radimo na komunikaciji. Treniramo dijete bez da uspostavljamo odnos. Guramo dijete preko granica, bez da mu pomažemo da shvati gdje su njegove granice. I onda dijete odraste u odraslu osobu (da, postoje i odrasle osobe s autizmom, jer sva djeca rastu pa čak i ona s autizmom) koja ne zna reći "ne". "Ja ne želim. Ne sviđa mi se to.". Naravno, kod težih oblika autizma, osoba nikad spontano ne dođe do toga. No teški oblik autizma uključuje i teže intelektualne poteškoće, teške senzorne poteškoće i neurološka oštećenja zbog kojih se ne razvijaju izvršne funkcije. I onda je jasno zašto to sve ne funkcionira. No ponekad to sve funkcionira, a osoba i dalje ne zna tko je, što želi, što ne želi i kada je ok izraziti svoje mišljenje i biti ljudsko biće. Zapamtite, glavni uzrok preuranjene smrti osoba s autizmom je suicid.
Imati dijete je vrlo težak posao. I vrlo teško je naći balans između ljubavi i granica, između podrške i poticaja te prelaženja osobnih granica. I zato je važno imati na umu da je dijete s autizmom i dalje - dijete.
Vidimo se danas u Čakovcu! ;-)