Put oko svijeta u 80 dana

Danas je bio jako dobar dan, iako je počeo s kišnim jutrom. Kao prvo, odspavala sam 8 sati, što je na Pedali full rijetko. Naime, osim pedaliranja, imam obavezu predavanja pa nakon toga druženje s ljudima koji su došli na predavanje i/ili me ugostili pa društvene mreže i pisanje bloga. Evo, tek sam sad sjela za kompjuter, a sutra ustajem opet prije zore, jer me čeka dug put. Bilo je puno toplije jutro nego dan prije, tako da mi čak ni kiša nije smetala. Našla sam se oko 10 s Hrvojem Jurićem, našim poznatim putopiscem koji me već godinama podržava te smo lagano krenuli prema Slavonskom Brodu. Po laganoj kišici :). Usput mi je Hrvoje pričao o svom projektu koji planira u travnju 2019., a to je put oko svijeta za 80 dana - biciklom! On sam s prijateljem Sinišom skuplja financije za taj projekt, koji je raspisao u 74 stranice. Probati će srušiti i Guinnessov rekord, koji iznosi 78 dana. Kako imaju stvarno minimalni budžet, onda npr. imaju točno određeni avion u Kini na koji moraju stići da bi prešli u Australiju. Drugi ide možda i tjedan dana kasnije. Bio je i 2 put do Nordkappa biciklom, drugi put po zimi. Stvarno izniman čovjek i stvarno nevjerojatno da nije prepoznat u Hrvatskoj. I tako je Hrvoje odlučio podržati Pedalu, osim svaki put na društvenim mrežama i uživo. I platio je ručak u Đakovu. Stvarno suputnik za poželjeti. Još sam se sprdala na kraju da nisam niti osjetila tih 87km i da nije fora - trebalo bi biti teško da imam o čemu pisati :D.

Čini mi se da će mi se iduća 3 dana, a pogotovo sutra, ostvariti ta želja. :))) Sutra opet buđenje po debelom mraku, par sati spavanja i 200+km. Lagano uz nogu cijelim putem, po očajnoj cesti, tunelima i jako prometnoj cesti. Doduše, podravska magistrala je jedna od najprometnijih hrvatskih cesta, pogotovo u kontekstu kamiona i šlepera. A i kvaliteta ceste... kahm, sve je već napisano. No ipak, malo se pribojavam sutra, pogotovo povratka u subotu po kiši. Ali, vjerujem da će sve biti ok, jer cijela stvar se radi sa srcem pa mora biti sve ok. :) Kroz Bosnu ću cijelim putem imati motoriziranu pratnju, tako da se svakako osjećam lakše. Hvala Ivanu još jednom na uskakanju.

Ono što sam primijetila ove godine, a ne znam je li tako bilo i prijašnjih godina, na predavanje dolaze uglavnom samo ljudi koji imaju osobnih doticaja s autizmom. Prvenstveno obitelji u kojima ima djece u spektru. Dakle, ljudi kojih se to osobno ne tiče, ne zanima u biti autizam. Nema čak niti puno obrazovnog kadra, koji često nemaju pojma kako raditi s djetetom iz spektra (ono što mi je iskustvo pokazalo). Ok, možda je stvar u meni, da misle da ne mogu ponuditi kvalitetno znanje. Možda je stvar u tome što je besplatno pa vrijedi ona stara - nešto vrijedi onoliko koliko košta. U biti se nadam da je to razlog, jer sve druge opcije su dosta bolne za nas kao društvo. Kako god, divno mi je što roditelji imaju priliku pitati za neki savjet, a samim time možebitno dobiti pomoć, koja im može poboljšati kvalitetu života. To i je smisao i za to vrijedi biciklirati.

Sutra sam prvi put u Sarajevu i da pričam o autizmu te se jako veselim tome. Bila sam samo jednom prije u Sarajevu zbog posla, kada sam držala predavanje i radionicu na međunarodnom kongresu. Nadam se da će doći ljudi poslušati, jer su u BiH zastupljene gotovo isključivo bihevioralne intervencije. Nadam se da će proći sve ok, sutra 220km do Sarajeva i zadnje, 5. po redu, predavanje! Iako, kad pomislim što sve Hrvoja čeka iduće godine, ovo je stvarno piece of cake! ;-)