Svaki završetak je novi početak

Namjerno sam pustila neko vrijeme da prođe od završetka projekta, da mi se slegnu dojmovi. U petak navečer sam držala predavanje u Dubrovniku, a u subotu ujutro sam već bila na poslu u Zagrebu. Put od Zadra do Splita je bio... pa ja ne znam. Najgori ikad haha. To je valjda zato što sam rekla da najviše mrzim vjetar u prsa, od svih vremenskih uvjeta. Dakle, puhao je 50-60km/h južni vjetar konstantno cijelim putem od Zadra. Kao da je netko fen upalio. Svaka čast Ivanu Gobinu, koji me otpratio do Šibenika, da nije bilo njega ja ne znam kako bih ja to psihički podnijela. Moram se zahvaliti i Dinu iz TK Šibenik na organizaciji biciklista iz BK Fortica da me isprate od Šibenika do Boraje: Natalija, Tanja i Ivan. Po tom vremenu, bilo kakva pomoć je bila ogromna pomoć. Prelazak preko Šibenskog mosta je stvarno bio spektakl. Gore na brdu sam se smrznula onako propisno, tako da mi taj put sigurno neće ostati u lijepom sjećanju. A opet hoće - jer ta patnička katarza s drugim ljudima, gdje svi prelazimo svoje granice u ime nečeg u što vjerujemo.. je nešto stvarno posebno. Dijeljenje jednog momenta u svemiru, iako se možda uopće ne poznajemo. I ove godine se, simbolično, dogodilo prvi put da nisam mogla biciklom ići na zadnje predavanje. Uvjeti su bili daleko od sigurnih, jer je količina vode  na cesti bila stvarno ogromna, uz jak vjetar. Mislim, bus s kojim sam išla je vozio 5 i pol sati do Dubrovnika i procurila je voda na par mjesta u busu :) Tako da je opet zadovoljena komponenta patnje haha. Možda bih se i usudila da sam imala neku motoriziranu pratnju, kao osigurač. Ali nisam.

Ove godine sam veći dio troškova Pedale snosila ja, od troškova na putu do neplaćenog godišnjeg od tjedan dana (to je tako kad si privatnik). Dio novaca je financirano od utrke Loverun, ali generalno nije bilo niti pola od ukupnih troškova. I ne govorim ovo da se žalim, to je bila moja svjesna odluka. Jednostavno, taj projekt je meni postao neodrživ u smislu oko posla koje je potrebno oko njega. Od angažiranja medija, organiziranja 7 predavanja, priprema na poslu, za put, do toga kako pauzirati svakodnevne obaveze. I jednostavno nisam imala kapaciteta još i kucati okolo za dodatne donacije. Tako da, u slučaju da se ne javi neki entuzijastični volonter iduće godine, mogu reći da je ovo zadnja godina projekta. I 5 godina zaredom je isto puno i nekako... važan dio mog života. Osim toga, baš puno radim već dugo vremena i sad sam "ispucala" tjedan dana neplaćenog godišnjeg na još veći umor haha. No opet ne žalim se - znam zašto radim i za koga. Radim za tim Kala, radim za uređenje našeg stana i novi (i nadam se konačni) život na Trešnjevci. Tako da, iako je umor prisutan, sve je u najboljem redu i baš onako kako treba biti. Život je predivan ako imaš kontrolu nad njim. To mi je definitivno najveći uspjeh životni, da sam se izborila za to da mogu birati, a ne morati. Naravno da neke stvari "moramo", poput raditi, ali to ujedno i biram, jer bih ovo radila i da ne moram raditi. Mislim da osjećaj slobode je neprocjenjiv i stvarno želim to svakome. Jer kada napraviš i sranje iz slobodne volje (pardon my french), nasmiješ se, lupiš se u čelo i kažeš sam sebi "stupid". I ok, možda se i ne nasmiješ svaki put, ali je svakako lakše preuzeti odgovornost za to. Jer znaš da ćeš drugi put bolje. Jer možeš.

U ovih 5 godina projekta prošla sam stvarno jako puno gradova, ali i 3 države. Najvrijedniji resurs su sigurno predivni ljudi koje sam upoznala i koji  mi ostaju za cijeli život. I svi ti vrijedni momenti u svemiru, koje dijelim s nepoznatim ljudima, kada nismo odustali, kada smo zajedno patili, ali se zajedno radovali i smijali. A svi s istim ciljem, da pokažemo da su djeca u spektru - djeca. I da imaju iste potrebe kao i sva druga djeca. I da ih se treba gledati kroz prizmu ljudskosti i osobnosti, a ne poteškoće ili problema. I mislim da smo barem malo uspjeli. A negdje i puno više. Ne znam da li se vidimo i pedaliramo i druge godine, ali VELIKO HVALA SVIMA koji su kroz ovih 5 godina bili dio ove priče, znate tko ste <3 Ljubim vas!

Južina, odustajanje i vraćanje

Iiiii evo prošlo više od pola puta! Odrađeno je 5 predavanja već, ostaju još samo dva i ukupno 350km. Želudac je dobro za sada. Što se tiče fizičke spreme, ove godine sam u neusporedivo boljoj formi nego bilo koje prije godine. Od toga da mogu odrađivati i neke druge treninge do toga da sam pun kufer brža i npr jučerašnjih 100km nisam ni osjetila. Barem do plivanja navečer, kada sam potonula na dno bazena :))

Danas je bilo teško, baš teško. Vjetar. Ako postoji nešto što mrzim na biciklu, onda je to vjetar. Nema tog brda koje me može psihički satrati kao vjetar u prsa. A danas sam cijelo vrijeme imala vjetar u prsa, skroz od skretanja za Stinicu (dakle više od 100km). S tim da se od mjesta Pag baš jako pojačaš, a zadnjih 30km me doslovno bacao po cesti jugo. Ajme kako li sam samo psovala putem. Na Pagu me baš ulovila neka psihička kriza, em oblačno, em taj vjetar dere, mene već sve boli od sjedenja na biciklu, još sam danas imala i ruksak na leđima i ono... baš loše :) Uglavnom, završno s današnjim danom prešla sam skoro 800km od subote i oko 10 000m uspona. Noge su super, ne boli ništa, nema nekog umora, danas sam normalno šetala još 4km poslije predavanja. Sutra ujutro ću se ići opet sat vremena rastrčati prije puta pa onda 150km do Splita. Dobra vijest je da ću cijelim putem imati ekipu... i jugo. Oh, naravno. No neću biti sama - od Zadra do Šibenika ide sa mnom sigurno Gobin, a možda i Tuta, a u Šibeniku me čeka šibenska bic-triatlon sekcija, u organizaciji Ironman Brice :) Tako da već znam, sutrašnji dan će mi samo proletiti i opa, eto me u Splitu. 

Za petak je prognoza trenutno na yr.no očajno loša, štoviše opasna i za voziti (ogromne količine kiše s olujnim jugom), tako da ću sutra razmisliti što s tim. Trebala bih voziti 200km do Dubrovnika u petak. Sama kiša mi ne smeta, been there done that, ali ipak vozim po magistrali i onda velike količine vode po cesti, u kombinaciji s jakim vjetrom i prometom na magistrali, nisu neka sreća. No to ću sutra razbijati glavu s time.

Predavanje danas u Zadru mi je čak bilo i najbolje do sada, meni kao predavaču. Dvorana je bila puna, a publika baš nekako responzivna. Bilo je i roditelja i stručnjaka te ekipa iz udruge za autizam. A možda sam samo bila sretna što sam na vrijeme stigla na predavanje iz Rijeke :)) No najveća vrijednost tih predavanja je ta neka razmjena koja se dogodi i motivacija za daljnji rad. Danas na putu prema Zadru sam zaključila da mi je ovo definitivno zadnja godina da radim Zaigranu pedalu - od toga da nemam vremena za pripremu (što u ovom konkretnom slučaju znači slabiji PR i pola troškova sam sama financirala) do toga da jako puno radim prije/poslije Pedale, a da mi neplaćeni godišnji ode u biti na intenzivan rad (vjerujte mi, cijela ova priča je poprilično iscrpljujuća, na stranu fizička sprema). I onda se opet dogode takvi trenuci da to sve ima smisla. I prijatelji koji se jave pomoći, koji mi svoji postupcima govore da i njima to sve ima smisla. Tako da tko zna što nam nosi slijedeća godina, a sutra nam nosi opet jugo, ali ovog puta i dobro društvo te 6. predavanje po redu - Split :)

Vidimo se!

O emocijama, biciklu i autizmu

Malo po malo i peto izdanje je tu! Vrijeme brzo leti, a kad pogledam svoj život u to vrijeme..  Kala ide u školu, u međuvremenu smo se odselile i doselile nazad u Zagreb, Oblačić je na Korčuli, sada je tu Coralina, radim po cijelom Balkanu.. i još jedna Pedala. Ove godine je naglasak na emocionalnom razvoju, jer je to nešto o čemu se ne priča, jer "nije važno". A ja gledam adolescente u spektru i vidim kako je samo to važno. Jer dobar dio njih je dobro habilitiran i nemaju više toliko problema "sa spektrom", ali imaju neke psihijatrijske dijagnoze. Od toga da su depresivni i anksiozni do toga da ne znaju tko su i što žele. Tako da ove godine pričamo o balansu između zahtjeva okoline i potrebe djeteta. I znate što? Ljude to zanima :) Ove godine je bilo najviše ljudi do sad u Zagrebu na predavanju, prostor je bio do kraja popunjen. U Sisku je za Pedalu organizirana i biciklijada, gdje je preko 50 obitelji sudjelovalo s biciklima i plavim balonima, a zatim je bilo i predavanje. Hvala obitelji Smajo i prijateljima na svemu! Jučer je na kraju ispalo 172km bicikliranja, jer sam ubacila utrku biciklističkog brdskog kronometra prije pedaliranja do Siska. Kao, zašto ne. Razbahatila sam se ove godine, jer sam kao u formi haha. Ugl, nakon pobjede na utrci, provela sam prekrasan dan s BK Ciklus, a kasnije i BK Labudovi koji su nas dočekali na putu prema Sisku. 

Danas je bio dan za odlazak prema moru, jer slijedi niz od 5 predavanja uz obalu. Kako Zg-Pula odabranom rutom ima 300-injak kilometara i preko 3000m uspona, onda sam to podijelila u 2 dana, tako da je današnji cilj bio Gorski Kotar, odnosno Delnice. Danas sam imala pratnju svog triatlon kluba Swibir, odnosno Škevirovića (Sonja&Matija) i Marka, koji je to sve organizirao. Eto, prednost kada trenirate više sportova, imate više ljudi da vas prati na biciklu :) Dan je bio savršen za dobar trening, tako da se nismo štedili. Do Severina na Kupi nam je prosjek bio skoro 33km/h, taman stotka. Onda smo uspone laganini odradili, ali svejedno ispalo 29km/h prosjek, s 2000m uspona, ukupno 145km. Dobar trening svakako, u 2 dana skoro 320km odvaljeno i jedna utrka. Sutra nastavljam dalje prema Puli, za sada sama, gdje je i 3. predavanje po redu.

Trenutno mi je najveća drama srijeda, kada vozim Rijeka-Zadar. To je 225km s 2500 uspona, ali to mi i nije problem, koliko očajna prognoza. Generalno je prognoza za sri, čet, pet kiša. Tako da i petak, 200km s 2000m uspona po kiši me isto baš ne veseli. Moram priznati da pomaže malo psihički to što sam ovo ljeto provela 2 tjedna po Irskoj na biciklu, gdje sam par puta promrzla na kiši na biciklu. Pa kao, been there, done that i preživjela da pričam o tome. :) U ovih par godina vozila sam po prolomima oblaka, čak i olujnoj buri. Iskreno, bolje kiša nego bura. Bura je opasna, pogotovo na onom dijelu Senj-Sv. Marija Magdalena. Tako mi je i plan B ići do Zadra preko Paga. Svakako, biti će izazov, ali mora svake godine na Pedali biti izazov, jer inače nema katarze. A o izazovima, za kraj bih podijelila status s Facebook-a Dijane Smajo, mame jedne Maruške <3
"Autizam i Maje

Maloprije mi se u inbox javi Maja i pita me što sutra treba pomoći oko Zaigrane pedale i naše biciklijade. Tu je ona za pomoć skupa sa svojom obitelji.
Dopisujući se s njom odjednom me složi lagana panika. Bože pa ja nisam dvadesetak godina sjela na bicikl. Pa ja sam zadnje dvije godine otkad se autizmu pridružila epilepsija skoro stalno doma. Uopće se ne krećem. Čak ponekad imam osjećaj kako sam zbog autizma udruženog s epilepsijom počela i tiše disati. Onih pedesetak napada kroz dan ( u stvarnosti stotine) su me izdresirale da ne šuškam, odgodim sve što mogu, tiše pričam, lagano koračam. Uglavnom to dvoje me zatvorilo. Skroz.
Onda se sjetim Maja koja neumorno šeće, trči kad stigne, a često upravo objavi slike s bajkom. Neumorno ona i njen mali muškarac osvajaju cijeli Svemir.
Pa mi srce uzbuđeno počne lupati jer sutra stiže Maja koja istrčava maratone, biciklom valjda ide na kraj svijeta. I već nekoliko godina za redom u tjedan dana pređe tisuću kilometara kako bi pričala o autizmu. I sad trebalo bi sutra sjesti na bicikl, a panika sve veća. Kako se pokrenuti? Miro mi kaže kako će doći po mene s biciklom i kako ćemo opet zajedno s biciklima tamo. Tražim sto izgovora za otići autom. Depresija ili što? Nemoć?
Sto pitanja u glavi, pa Anine riječi kako su u nekim životnim okolnostima (čitaj roditelj njegovatelj) svi sportovi opasni. Osim šaha, valjda. Jer što ako se polomiš? Dijete, autizam, epilepsija i nastavi niz.
Ne znam kako ću sutra. Ubijena od svih kretnji.
Ali znam da ću imati podršku. Maje iz inboxa.
I Mire. I Veronike koja će čuvati Marušku zbog viših ciljeva.
Ti Anuška tamo moli, drži palčeve, pljuckaj ili štogod da izdržim.

Jer treba sutra navečer izaći van, čvrsto zagrliti osobu koju jedva čekaš vidjeti, poslušati svirku doktora. I slaviti život takav kakav je. Prihvaćen.

P. S. nadam se da će Maja, zaigrana pedala, biti na kraju kolone jer nju nikad neću stići :) "

I zato Pedala. Zato ovo sve vrijedi. Upravo zbog ovoga. Hvala ti Dijana <3

I :)"

Kada svemir stane u tjedan dana

Eto me u Zagrebu. Moram priznati da sam prije tjedan dana ozbiljno sumnjala hoću li to sve uspjeti izvesti. Što fizički, što vremenski, što tehnički. Već na startu projekta sam bila jako umorna, jer sam večer prije došla s četverodnevne edukacije u Ljubljani, a prije edukacije sam useljavala 15 vreća stvari, uglavnom sama ili s Josipom. A paralelno sam rješavala spor s kaparom, koju sam uspješno dobila natrag. Još k tome mi je i ciklus krenuo dan prije (kao i na projektu "Djeca djeci" i na Ironmanu haha). Uglavnom, gotovo pa najteži dan mi je bio upravo utorak, prvi dan bicikliranja, kada sam imala i najmanje za biciklirati. Dakle, ja sam bila mrtva kad sam došla u Varaždin i zaspala sam prije 22h. Što je bilo i dobro, budući da je ustajanje bilo u srijedu u 4.30, ali sam se jako pribojavala kako će proći projekt dalje te kako ću biciklirati 200+ kilometara u jednom danu. Pogotovo ako moram biti na odredištu do 17h. Međutim, dani su brzo i uspješno prolazili, iako me ni vrijeme nije mazilo ove godine. Našla sam sliku od prije 3 godine četvrtog dana Pedale, gdje sam crna kao usred ljeta od sunca. Ove godine sam vozila uglavnom u zimskoj verziji pa čak i na -2 stupnjeva. 

Ove godine sam velik dio Pedale vozila uglavnom sama i shvatila sam da mi je upravo to ključna razlika - kada vozim s nekim drugim, sve je nekako lakše, vrijeme ide brže, a kilometri prolaze sami od sebe. Kad sam išla s Hrvojem iz Osijeka, nisam niti osjetila vrijeme (bila je kiša i prohladno kad smo kretali) niti kilometre te nisam mogla vjerovati da smo prošli 87km. Kao da smo bili na kavi i ručku negdje u prirodi i to je to. Kroz Bosnu prema Sarajevu bi bilo nemoguće stići da nije bilo prijatelja iz Bosne, jer je derao nenormalan vjetar u prsa, a promet je bio toliko gust da je sve dobilo i element suicidalnosti. Ali njima to nije smetalo pa ni meni to nije smetalo. I taj neki osjećaj olakšanja sutradan, kao mogu svojim tempom pomalo nazad, nema vremenskog pritiska oko predavanja. Vjetar je bio još jači, ali zato se moglo voziti i preko 40km/h. Na primjer, od Doboja do prvog uspona pred Derventu sam imala prosjek 37.7km/h na prvih 20km :). Kad sam krenula iz Sarajeva nisam palila sat, jer ga na Pedali nikad ne palim, kako se ne bih forsala. No bila sam u Zenici već u 9.30 ujutro, jer smo i vrijeme i ja samo proletili put Sarajevo-Zenica. Svi su zvali kišu, no srećom uspjela sam doći do Slavonskog Broda prije kiše. Srećom je barem promet bio manji nego na Veliki petak, tako da mi je bilo baš lijepo voziti dionicu Derventa-Brod: sve već sivo, a ja se utrkujem hoću li stići do Slavonskog Broda prije kiše. I jesam :).

Prijatelj s ručka

 Kako je eto, završio projekt, onda nisam uopće niti gledala kakva je prognoza za sutradan niti uzimala u obzir da je Uskrs i da se neću moći baš hraniti putem kako bih htjela. Čak sam i izašla van u subotu navečer do 1.30 ujutro. Ujutro sam se probudila i padala je kiša. Srećom, brzo je prestala i sve se osušilo, ali između ostalog jer je počeo puhati neki sjeverozapadnjak. Bilo je hladan vjetar i puhao je, naravno, u prsa. Jer zašto ne. Opet :). E jučer mi je bilo baš teško biciklirati. Bila sam skroz sama, usred ničega, s vjetrom u prsa i bez hrane. Počelo me i brinuti što ako upadnem u hipoglikemiju, tako tu između slavonskih sela. I taman kad sam vidjela da imam još 30km do prve otvorene benzinske, krenem ja sva dalje nikakva i iza ugla ugledam benzinsku. Otvorenu. Kao oaza usred pustinje. Usred nekog slavonskog sela. Nisam mogla vjerovati. Netko odozgo voli glupave i šašave ljude. Uletila sam unutra, kupila sam dvije čokolade i dvije male Mikado čokoladice. Bile su iznutra skroz bijele i polu-raspadnute, jer tko zna od kad stoje tu usred ničega. To su bile najfinije čokoladice ikad. Iza podneva je ipak malo smanjio vjetar, ali i dalje je bio cijelo vrijeme u prsa. Iza Nove Gradiške nije bilo psa na cesti, tek tu i tamo neki auto bi prošao i tako sve do Kutine. Gledam ona sela na potezu Gradiška-Okučani... kao da je jučer završio rat tamo. Većina kuća nije obnovljena, pustoš na cesti, a zadnje selo u nizu se zove Smrtić. Ima i svoju autobusnu stanicu, koje više nema nego ima. Pred Zagrebom su krenuli opet sivi oblaci, a ja sam taman ulovila brzi vlak koji je stizao u 18.15 u Zagreb. Još par kilometara do Prečkog, taman sam uletila u stan s prvim kapima kiše. I to je to, gotovo. Uspjela sam. Dani su proletili, nisam se ni okrenula. Ovakva putovanja su za mene uvijek jako emocionalna, bude puno izazovnih situacija, opasnih, guranja vlastitih granica, ali i toliko novih poznanstava, predivnih ljudi, nove ljudske nade. Ovo daje smisao životu. Ako se potrudiš, možeš pozitivno utjecati na tuđe živote. Nije li dovoljno i samo jedan? 

Maglaj i Bosna

Od sutra sam nezaposlena. Idem na HZZ opet. Na papiru ne izgleda dobro situacija - samohrana nezaposlena majka u podstanarstvu. :)) Ali je situacija odlična, jer imam moć. Moć da znam da mogu utjecati na svoju sudbinu. Ovakvi projekti mi najbolje osvještavaju da imam moć, svi imamo. Ovo je samo prijelazna faza prema višoj stepenici. Pokrećem svoju praksu, sada kreće era Coraline. Kala ima testiranje za školu i njoj kreće nova era. Novi izazovi pred timom Kala. I biti ćemo dobro, jer uvijek jesmo. 

I tako, završilo je već 4. izdanje Zaigrane pedale. Četiri godine bicikliranja. Jedan roditelj me pitao zašto to radim, ako nemam dijete s autizmom. Ja sam odgovorila: "Zašto ne?". Vidimo se na petom izdanju za godinu dana ;-)

Uz vjetar, kroz Bosnu, preko Bosne

Ne znam kako da uopće opišem ovaj dan. Bio je divan, svakako. Jutros sam ustala u 6 ujutro i bila u Doboju u 9.30 ujutro. Iako je krenulo mirno bez vjetra, do Doboja se digao vrlo jaki južni vjetar, koji nas je povremeno bacao po cesti. Naravno, jer imam put od 220km prema jugu. Hahaha pa naravno! Kako je i Veliki petak bio danas, promet je bio iznimno gust, na ionako najprometnijoj cesti kroz BiH. U Doboju me čekala pratnja, u vidu auta i biciklista, dva Ivana Širića :). S obzirom na vjetar, zavjetrina je spašavala glavu. U Žepču smo stali na ručak te brzo nastavili dalje.

 Promet je bio jako gust, a imali smo bliski susret sa šleperom koji nas je zamalo izgurao s ceste. Čari bicikliranja :). Ivan me otpratio još 15-ak km od Žepča, a dalje sam nastavila sama, još nekih 12km. Poslije zadnjeg tunela, pred Zenicom me dočekao Haris, biciklist iz Zenice te otpratio do izlaza iz Zenice, gdje me dočekao Mujo i vozio sa mnom do Sarajeva. Da, bila sam danas štafeta i Bosanci su se još jednom potrudili da ne vozim sama i nezaštićena po njihovoj zemlji. To su sve ljudi koje sam upoznala kroz projekte. Ivan, koji nas je cijelo vrijeme pratio u autu, biti će podrška i sutra te je na taj način izdvojio čak 2 dana. Osim toga, nije dopustio da u njegovom kraju išta plaćamo, tako da zaista podrška u pravom smislu riječi :). Posebno me dirnulo kad je Mujo rekao da je zatvorio radnju (dućan) danas da mi pruži podršku, jer je vidio da se nitko nije javio i da ću voziti sama po tom vjetru. A vjetar je bio cijelo vrijeme u prsa i zaista jak, onako proljetni kada prvi put dosegne 20 stupnjeva. Kako sam ja ujutro malo zaspala i sve se odužilo (bio je plan biti u Doboju u 8.30), cijelo vrijeme sam imala osjećaj stiske s vremenom pa me taj vjetar još više živcirao. Osim toga, cijelo vrijeme cesta od Slavonskog Broda do Sarajeva ide "uz nogu", odnosno blago se penje. Uz vjetar, nije baš dobitna kombinacija. Ajme, da mi je današnje vrijeme sutra, mislim da bih bila do 3 popodne u Slavonskom Brodu, prosjek 35km/h. Aliii.... neće biti. Očekuje se puno kiše, neće biti biciklističke pratnje, jedino što najavljuju "pozitivno" je opet južni vjetar. Krećemo već u 7 ujutro, što znači opet ustajanje u 6. Juhu.

Kada smo došli do ulaza u Sarajevo, ubacili smo bicikl u auto te krenuli prema smještaju. Ideja je bila da se istuširam prije predavanja i onda odem na predavanje (zato sam i uzela poprilično skup smještaj pored mjesta predavanja). Upali smo u neku nenormalnu gužvu, u kojoj smo proveli sat vremena, tako da sam uletila u full biciklističkoj opremi na predavanje. I dala izjavu za dvije televizije, onako zaljepljena u crnoj prašini s ceste i smrdljiva od znoja. Pa kul. Prije predavanja me dočekao sportski prijatelj Demir da me pozdravi, a Nudžejma je poslala čak i prijatelja da mi uruči poklon i čestitku, jer je ona radila do 20h i nije mogla doći. Pa vau! I onda da se ne isplati volontirati i biciklirati, koliko lijepih ljudskih priča. Predavaona se polako punila, tako da je na kraju bila skoro pa puna. Moram se ovim putem zahvaliti i Anki i udruzi "Duga", koji su sve organizirali i uručili mi simboličan poklon na kraju predavanja. Predavanje je bilo odlično! Toliko komentara i pitanja nisam još nigdje imala, morali smo prekinuti u 20h, jer smo rekli da predavanje traje 2h. Roditelji i obrazovni stručnjaci su iskazali interes za edukativnim radionicama pa su drage žene iz udruge "Duga" najavile daljnju suradnju. Postoji li bolji feedback od toga da te netko želi opet slušati, nakon što te prvi put slušao? I veseli me što su postavljali toliko pitanja jer su svi imali prilike čuti korisne informacije i možda naučiti nešto novo.

I tako... kilometar po kilometar, završilo je i zadnje predavanje. Ne mogu vjerovati kako mi je proletilo :). Jako sam se pribojavala današnjeg dana i hoću li i kako stići. I odgovorno tvrdim da ne bih stigla bez toliko ljudske podrške. No to i je čar ovih projekata - spontano uključivanje toliko ljudi koji onda i sami postaju volonteri :). Iako nema više predavanja, čeka me još 438km do kuće u 2 dana. Za sutra najavljuju puno kiše u BiH, iako u popodnevnim satima, tako da će opet biti utrka s vremenom :). Srećom, imam barem motornu pratnju, što mi je jako važno zbog osjećaja sigurnosti. Veselim se novim izazovima te kako će na kraju završiti cijelo ovo putovanje i još jedna Zaigrana pedala. Već 4. po redu :)

Poklon udruge "Duga"

Put oko svijeta u 80 dana

Danas je bio jako dobar dan, iako je počeo s kišnim jutrom. Kao prvo, odspavala sam 8 sati, što je na Pedali full rijetko. Naime, osim pedaliranja, imam obavezu predavanja pa nakon toga druženje s ljudima koji su došli na predavanje i/ili me ugostili pa društvene mreže i pisanje bloga. Evo, tek sam sad sjela za kompjuter, a sutra ustajem opet prije zore, jer me čeka dug put. Bilo je puno toplije jutro nego dan prije, tako da mi čak ni kiša nije smetala. Našla sam se oko 10 s Hrvojem Jurićem, našim poznatim putopiscem koji me već godinama podržava te smo lagano krenuli prema Slavonskom Brodu. Po laganoj kišici :). Usput mi je Hrvoje pričao o svom projektu koji planira u travnju 2019., a to je put oko svijeta za 80 dana - biciklom! On sam s prijateljem Sinišom skuplja financije za taj projekt, koji je raspisao u 74 stranice. Probati će srušiti i Guinnessov rekord, koji iznosi 78 dana. Kako imaju stvarno minimalni budžet, onda npr. imaju točno određeni avion u Kini na koji moraju stići da bi prešli u Australiju. Drugi ide možda i tjedan dana kasnije. Bio je i 2 put do Nordkappa biciklom, drugi put po zimi. Stvarno izniman čovjek i stvarno nevjerojatno da nije prepoznat u Hrvatskoj. I tako je Hrvoje odlučio podržati Pedalu, osim svaki put na društvenim mrežama i uživo. I platio je ručak u Đakovu. Stvarno suputnik za poželjeti. Još sam se sprdala na kraju da nisam niti osjetila tih 87km i da nije fora - trebalo bi biti teško da imam o čemu pisati :D.

Čini mi se da će mi se iduća 3 dana, a pogotovo sutra, ostvariti ta želja. :))) Sutra opet buđenje po debelom mraku, par sati spavanja i 200+km. Lagano uz nogu cijelim putem, po očajnoj cesti, tunelima i jako prometnoj cesti. Doduše, podravska magistrala je jedna od najprometnijih hrvatskih cesta, pogotovo u kontekstu kamiona i šlepera. A i kvaliteta ceste... kahm, sve je već napisano. No ipak, malo se pribojavam sutra, pogotovo povratka u subotu po kiši. Ali, vjerujem da će sve biti ok, jer cijela stvar se radi sa srcem pa mora biti sve ok. :) Kroz Bosnu ću cijelim putem imati motoriziranu pratnju, tako da se svakako osjećam lakše. Hvala Ivanu još jednom na uskakanju.

Ono što sam primijetila ove godine, a ne znam je li tako bilo i prijašnjih godina, na predavanje dolaze uglavnom samo ljudi koji imaju osobnih doticaja s autizmom. Prvenstveno obitelji u kojima ima djece u spektru. Dakle, ljudi kojih se to osobno ne tiče, ne zanima u biti autizam. Nema čak niti puno obrazovnog kadra, koji često nemaju pojma kako raditi s djetetom iz spektra (ono što mi je iskustvo pokazalo). Ok, možda je stvar u meni, da misle da ne mogu ponuditi kvalitetno znanje. Možda je stvar u tome što je besplatno pa vrijedi ona stara - nešto vrijedi onoliko koliko košta. U biti se nadam da je to razlog, jer sve druge opcije su dosta bolne za nas kao društvo. Kako god, divno mi je što roditelji imaju priliku pitati za neki savjet, a samim time možebitno dobiti pomoć, koja im može poboljšati kvalitetu života. To i je smisao i za to vrijedi biciklirati.

Sutra sam prvi put u Sarajevu i da pričam o autizmu te se jako veselim tome. Bila sam samo jednom prije u Sarajevu zbog posla, kada sam držala predavanje i radionicu na međunarodnom kongresu. Nadam se da će doći ljudi poslušati, jer su u BiH zastupljene gotovo isključivo bihevioralne intervencije. Nadam se da će proći sve ok, sutra 220km do Sarajeva i zadnje, 5. po redu, predavanje! Iako, kad pomislim što sve Hrvoja čeka iduće godine, ovo je stvarno piece of cake! ;-)

Zora, magla i oštećeni kolnik

Jučer sam napisala da će puhati istočnjak, pri tome zaboravljajući da putujem na jugoistok. Daaaa, puhao je jugoistočnjak :) Doduše, ne cijelim putem, samo zadnjih 70km. Dovoljno. Kad sam krenula bio je još mrak i dobro da nisam znala koliko je vani stupnjeva. U biti niti ne znam točno, znam da je sat vremena nakon izlaska sunca bilo 0. I bila je magla. I bilo je hladno. Jako hladno. Morala sam stati svakih 20-ak kilometara do 9 ujutro da se ugrijem malo na benzinskoj. Ubijao me moj Raynaud, bolovi su bili jedva izdrživi. Raynaudova bolest - poremećaj cirkulacije, meni su zahvaćene šake, stopala i nos. Drugim riječima, zbog živca, koji ide od vrata, moje šake misle da je vani 20 stupnjeva manje nego što je. Žile se sužavaju i stopiraju dotok cirkulacije. Ono što se događa prije ozeblina. Fun fact je da je upravo šake i stopala najteže zagrijati na biciklu, zbog položaja tijekom vožnje. Niti duple rukavice nisu pomagale, a ne znam da li više boli kada nema krvi ili kad se krv vraća. Enivejz, bilo je vrijedno toga, vidjeti zoru i sunce kako se izdiže iz magle. Ovo vrijeme je suludo, obično se s Pedale vratim izgorena. 

Ujutro sam se probudila i shvatila da je baterija na mobitelu skroz riknula. Jer zašto ne. Na projektu, gdje mi je mobitel neophodan, prvenstveno zbog karte te komunikacije sa suputnicima i domaćinima. Tako da sam na kraju u Virovitici kupila novi mobitel. Volim takve dodatne troškove na volonterskom projektu :). Na putu nije bilo nekih većih problema, dok nisam prošla tablu Osječko-baranjska županija. Doslovno. To u što se pretvorio kolnik... pa ja ne znam. Ja mislim da žitelji te županije uopće ne bi trebali plaćati tehnički, štoviše država bi njima trebala platiti tehnički zbog toga što jedan km po toj cesti vrijedi kao dva. Ili tri. I doživotnu garanciju/popravak amortizera. Vozila sam po cijeloj Hrvatskoj, a ovo pričamo o jednoj od glavnih cesti koja povezuje istok sa središnjom Hrvatskom. Svakih 10km je bio znak "oštećen kolnik", ali mislim da su bezveze to stavljali, jer nije bilo uočljive razlike između "normalnog" i oštećenog kolnika. Možda bi bilo jednostavnije da preimenuju županiju u "Oštećen kolnik", uštedili bi na znakovima, kada već štede na cesti. Kod Donjeg Miholjca sam se ponadala da prestaje takav kolnik, jer su napravili 5km nove ceste. Ali kad sam nakon 3km vidjela policajca kako mjeri brzinu i dijeli kazne, postalo mi je jasno zašto su napravili samo tih 5km. Jer čovjek pomisli - "Ajme pa mogu voziti iznad 50!". Apsolutno nema niti potrebe da igdje drugdje stoji policija, cijela cesta je u biti ležeći policajac. I sad, drndaš se na 7 bara po rupama i tako 70-ak kilometara, paralelno je počeo puhati vjetar u prsa i ti voziš sam.Totalno kul za motivaciju :)

I onda GPS <3 Onaj isti za koji sam rekla da ne bih mogla bez njega. Dakle, malo se utrkujem s vremenom, plus spavam u Tenji i očekujem dolazak u 17h. I onda me mob odvede na brzu cestu. Ok, vraćaj se nazad preko Josipovca, uključujem za pješake. I onda me frajer odvede u pješačku zonu. Ok, vraćaj nazad na postavke za auto (jer u Hrvatskoj naravno nema postavki za bicikl, to je SF za ovaj dio svijeta). I onda shvatiš da mapa nije ažurirana i da te vodi u neke suprotne smjerove. I tak... došla sam u 17.25 u Tenju, a predavanje u 18h :)). 15 minuta kasnije sam bila u autu istuširana, našminkana i presvučena. Pff i da su žene spore :)
Predavanje je bilo odlično, bilo je jako puno pitanja, što me posebno razveselilo. Morali smo se izbaciti van, jer smo probili limit :). Dogovorili smo i suradnju za dalje preko udruge "Dar" te sam dobila predivan poklon od članova udruge. Hvala vam!
I to je to, danas sam si odredila da ću popiti jednu pivu prije spavanja. Danas sam ju bome zaslužila! A i treba moći zaspati od bolova u ramenima i leđima. Drn-drnd. Drn-drnd. Drn-drnd....

Ps. Sutra pravac Slavonski Brod, s prijateljem Hrvojem Jurićem! Baš se veselim :)