Svaki završetak je novi početak

Namjerno sam pustila neko vrijeme da prođe od završetka projekta, da mi se slegnu dojmovi. U petak navečer sam držala predavanje u Dubrovniku, a u subotu ujutro sam već bila na poslu u Zagrebu. Put od Zadra do Splita je bio... pa ja ne znam. Najgori ikad haha. To je valjda zato što sam rekla da najviše mrzim vjetar u prsa, od svih vremenskih uvjeta. Dakle, puhao je 50-60km/h južni vjetar konstantno cijelim putem od Zadra. Kao da je netko fen upalio. Svaka čast Ivanu Gobinu, koji me otpratio do Šibenika, da nije bilo njega ja ne znam kako bih ja to psihički podnijela. Moram se zahvaliti i Dinu iz TK Šibenik na organizaciji biciklista iz BK Fortica da me isprate od Šibenika do Boraje: Natalija, Tanja i Ivan. Po tom vremenu, bilo kakva pomoć je bila ogromna pomoć. Prelazak preko Šibenskog mosta je stvarno bio spektakl. Gore na brdu sam se smrznula onako propisno, tako da mi taj put sigurno neće ostati u lijepom sjećanju. A opet hoće - jer ta patnička katarza s drugim ljudima, gdje svi prelazimo svoje granice u ime nečeg u što vjerujemo.. je nešto stvarno posebno. Dijeljenje jednog momenta u svemiru, iako se možda uopće ne poznajemo. I ove godine se, simbolično, dogodilo prvi put da nisam mogla biciklom ići na zadnje predavanje. Uvjeti su bili daleko od sigurnih, jer je količina vode  na cesti bila stvarno ogromna, uz jak vjetar. Mislim, bus s kojim sam išla je vozio 5 i pol sati do Dubrovnika i procurila je voda na par mjesta u busu :) Tako da je opet zadovoljena komponenta patnje haha. Možda bih se i usudila da sam imala neku motoriziranu pratnju, kao osigurač. Ali nisam.

Ove godine sam veći dio troškova Pedale snosila ja, od troškova na putu do neplaćenog godišnjeg od tjedan dana (to je tako kad si privatnik). Dio novaca je financirano od utrke Loverun, ali generalno nije bilo niti pola od ukupnih troškova. I ne govorim ovo da se žalim, to je bila moja svjesna odluka. Jednostavno, taj projekt je meni postao neodrživ u smislu oko posla koje je potrebno oko njega. Od angažiranja medija, organiziranja 7 predavanja, priprema na poslu, za put, do toga kako pauzirati svakodnevne obaveze. I jednostavno nisam imala kapaciteta još i kucati okolo za dodatne donacije. Tako da, u slučaju da se ne javi neki entuzijastični volonter iduće godine, mogu reći da je ovo zadnja godina projekta. I 5 godina zaredom je isto puno i nekako... važan dio mog života. Osim toga, baš puno radim već dugo vremena i sad sam "ispucala" tjedan dana neplaćenog godišnjeg na još veći umor haha. No opet ne žalim se - znam zašto radim i za koga. Radim za tim Kala, radim za uređenje našeg stana i novi (i nadam se konačni) život na Trešnjevci. Tako da, iako je umor prisutan, sve je u najboljem redu i baš onako kako treba biti. Život je predivan ako imaš kontrolu nad njim. To mi je definitivno najveći uspjeh životni, da sam se izborila za to da mogu birati, a ne morati. Naravno da neke stvari "moramo", poput raditi, ali to ujedno i biram, jer bih ovo radila i da ne moram raditi. Mislim da osjećaj slobode je neprocjenjiv i stvarno želim to svakome. Jer kada napraviš i sranje iz slobodne volje (pardon my french), nasmiješ se, lupiš se u čelo i kažeš sam sebi "stupid". I ok, možda se i ne nasmiješ svaki put, ali je svakako lakše preuzeti odgovornost za to. Jer znaš da ćeš drugi put bolje. Jer možeš.

U ovih 5 godina projekta prošla sam stvarno jako puno gradova, ali i 3 države. Najvrijedniji resurs su sigurno predivni ljudi koje sam upoznala i koji  mi ostaju za cijeli život. I svi ti vrijedni momenti u svemiru, koje dijelim s nepoznatim ljudima, kada nismo odustali, kada smo zajedno patili, ali se zajedno radovali i smijali. A svi s istim ciljem, da pokažemo da su djeca u spektru - djeca. I da imaju iste potrebe kao i sva druga djeca. I da ih se treba gledati kroz prizmu ljudskosti i osobnosti, a ne poteškoće ili problema. I mislim da smo barem malo uspjeli. A negdje i puno više. Ne znam da li se vidimo i pedaliramo i druge godine, ali VELIKO HVALA SVIMA koji su kroz ovih 5 godina bili dio ove priče, znate tko ste <3 Ljubim vas!

Južina, odustajanje i vraćanje

Iiiii evo prošlo više od pola puta! Odrađeno je 5 predavanja već, ostaju još samo dva i ukupno 350km. Želudac je dobro za sada. Što se tiče fizičke spreme, ove godine sam u neusporedivo boljoj formi nego bilo koje prije godine. Od toga da mogu odrađivati i neke druge treninge do toga da sam pun kufer brža i npr jučerašnjih 100km nisam ni osjetila. Barem do plivanja navečer, kada sam potonula na dno bazena :))

Danas je bilo teško, baš teško. Vjetar. Ako postoji nešto što mrzim na biciklu, onda je to vjetar. Nema tog brda koje me može psihički satrati kao vjetar u prsa. A danas sam cijelo vrijeme imala vjetar u prsa, skroz od skretanja za Stinicu (dakle više od 100km). S tim da se od mjesta Pag baš jako pojačaš, a zadnjih 30km me doslovno bacao po cesti jugo. Ajme kako li sam samo psovala putem. Na Pagu me baš ulovila neka psihička kriza, em oblačno, em taj vjetar dere, mene već sve boli od sjedenja na biciklu, još sam danas imala i ruksak na leđima i ono... baš loše :) Uglavnom, završno s današnjim danom prešla sam skoro 800km od subote i oko 10 000m uspona. Noge su super, ne boli ništa, nema nekog umora, danas sam normalno šetala još 4km poslije predavanja. Sutra ujutro ću se ići opet sat vremena rastrčati prije puta pa onda 150km do Splita. Dobra vijest je da ću cijelim putem imati ekipu... i jugo. Oh, naravno. No neću biti sama - od Zadra do Šibenika ide sa mnom sigurno Gobin, a možda i Tuta, a u Šibeniku me čeka šibenska bic-triatlon sekcija, u organizaciji Ironman Brice :) Tako da već znam, sutrašnji dan će mi samo proletiti i opa, eto me u Splitu. 

Za petak je prognoza trenutno na yr.no očajno loša, štoviše opasna i za voziti (ogromne količine kiše s olujnim jugom), tako da ću sutra razmisliti što s tim. Trebala bih voziti 200km do Dubrovnika u petak. Sama kiša mi ne smeta, been there done that, ali ipak vozim po magistrali i onda velike količine vode po cesti, u kombinaciji s jakim vjetrom i prometom na magistrali, nisu neka sreća. No to ću sutra razbijati glavu s time.

Predavanje danas u Zadru mi je čak bilo i najbolje do sada, meni kao predavaču. Dvorana je bila puna, a publika baš nekako responzivna. Bilo je i roditelja i stručnjaka te ekipa iz udruge za autizam. A možda sam samo bila sretna što sam na vrijeme stigla na predavanje iz Rijeke :)) No najveća vrijednost tih predavanja je ta neka razmjena koja se dogodi i motivacija za daljnji rad. Danas na putu prema Zadru sam zaključila da mi je ovo definitivno zadnja godina da radim Zaigranu pedalu - od toga da nemam vremena za pripremu (što u ovom konkretnom slučaju znači slabiji PR i pola troškova sam sama financirala) do toga da jako puno radim prije/poslije Pedale, a da mi neplaćeni godišnji ode u biti na intenzivan rad (vjerujte mi, cijela ova priča je poprilično iscrpljujuća, na stranu fizička sprema). I onda se opet dogode takvi trenuci da to sve ima smisla. I prijatelji koji se jave pomoći, koji mi svoji postupcima govore da i njima to sve ima smisla. Tako da tko zna što nam nosi slijedeća godina, a sutra nam nosi opet jugo, ali ovog puta i dobro društvo te 6. predavanje po redu - Split :)

Vidimo se!

O emocijama, biciklu i autizmu

Malo po malo i peto izdanje je tu! Vrijeme brzo leti, a kad pogledam svoj život u to vrijeme..  Kala ide u školu, u međuvremenu smo se odselile i doselile nazad u Zagreb, Oblačić je na Korčuli, sada je tu Coralina, radim po cijelom Balkanu.. i još jedna Pedala. Ove godine je naglasak na emocionalnom razvoju, jer je to nešto o čemu se ne priča, jer "nije važno". A ja gledam adolescente u spektru i vidim kako je samo to važno. Jer dobar dio njih je dobro habilitiran i nemaju više toliko problema "sa spektrom", ali imaju neke psihijatrijske dijagnoze. Od toga da su depresivni i anksiozni do toga da ne znaju tko su i što žele. Tako da ove godine pričamo o balansu između zahtjeva okoline i potrebe djeteta. I znate što? Ljude to zanima :) Ove godine je bilo najviše ljudi do sad u Zagrebu na predavanju, prostor je bio do kraja popunjen. U Sisku je za Pedalu organizirana i biciklijada, gdje je preko 50 obitelji sudjelovalo s biciklima i plavim balonima, a zatim je bilo i predavanje. Hvala obitelji Smajo i prijateljima na svemu! Jučer je na kraju ispalo 172km bicikliranja, jer sam ubacila utrku biciklističkog brdskog kronometra prije pedaliranja do Siska. Kao, zašto ne. Razbahatila sam se ove godine, jer sam kao u formi haha. Ugl, nakon pobjede na utrci, provela sam prekrasan dan s BK Ciklus, a kasnije i BK Labudovi koji su nas dočekali na putu prema Sisku. 

Danas je bio dan za odlazak prema moru, jer slijedi niz od 5 predavanja uz obalu. Kako Zg-Pula odabranom rutom ima 300-injak kilometara i preko 3000m uspona, onda sam to podijelila u 2 dana, tako da je današnji cilj bio Gorski Kotar, odnosno Delnice. Danas sam imala pratnju svog triatlon kluba Swibir, odnosno Škevirovića (Sonja&Matija) i Marka, koji je to sve organizirao. Eto, prednost kada trenirate više sportova, imate više ljudi da vas prati na biciklu :) Dan je bio savršen za dobar trening, tako da se nismo štedili. Do Severina na Kupi nam je prosjek bio skoro 33km/h, taman stotka. Onda smo uspone laganini odradili, ali svejedno ispalo 29km/h prosjek, s 2000m uspona, ukupno 145km. Dobar trening svakako, u 2 dana skoro 320km odvaljeno i jedna utrka. Sutra nastavljam dalje prema Puli, za sada sama, gdje je i 3. predavanje po redu.

Trenutno mi je najveća drama srijeda, kada vozim Rijeka-Zadar. To je 225km s 2500 uspona, ali to mi i nije problem, koliko očajna prognoza. Generalno je prognoza za sri, čet, pet kiša. Tako da i petak, 200km s 2000m uspona po kiši me isto baš ne veseli. Moram priznati da pomaže malo psihički to što sam ovo ljeto provela 2 tjedna po Irskoj na biciklu, gdje sam par puta promrzla na kiši na biciklu. Pa kao, been there, done that i preživjela da pričam o tome. :) U ovih par godina vozila sam po prolomima oblaka, čak i olujnoj buri. Iskreno, bolje kiša nego bura. Bura je opasna, pogotovo na onom dijelu Senj-Sv. Marija Magdalena. Tako mi je i plan B ići do Zadra preko Paga. Svakako, biti će izazov, ali mora svake godine na Pedali biti izazov, jer inače nema katarze. A o izazovima, za kraj bih podijelila status s Facebook-a Dijane Smajo, mame jedne Maruške <3
"Autizam i Maje

Maloprije mi se u inbox javi Maja i pita me što sutra treba pomoći oko Zaigrane pedale i naše biciklijade. Tu je ona za pomoć skupa sa svojom obitelji.
Dopisujući se s njom odjednom me složi lagana panika. Bože pa ja nisam dvadesetak godina sjela na bicikl. Pa ja sam zadnje dvije godine otkad se autizmu pridružila epilepsija skoro stalno doma. Uopće se ne krećem. Čak ponekad imam osjećaj kako sam zbog autizma udruženog s epilepsijom počela i tiše disati. Onih pedesetak napada kroz dan ( u stvarnosti stotine) su me izdresirale da ne šuškam, odgodim sve što mogu, tiše pričam, lagano koračam. Uglavnom to dvoje me zatvorilo. Skroz.
Onda se sjetim Maja koja neumorno šeće, trči kad stigne, a često upravo objavi slike s bajkom. Neumorno ona i njen mali muškarac osvajaju cijeli Svemir.
Pa mi srce uzbuđeno počne lupati jer sutra stiže Maja koja istrčava maratone, biciklom valjda ide na kraj svijeta. I već nekoliko godina za redom u tjedan dana pređe tisuću kilometara kako bi pričala o autizmu. I sad trebalo bi sutra sjesti na bicikl, a panika sve veća. Kako se pokrenuti? Miro mi kaže kako će doći po mene s biciklom i kako ćemo opet zajedno s biciklima tamo. Tražim sto izgovora za otići autom. Depresija ili što? Nemoć?
Sto pitanja u glavi, pa Anine riječi kako su u nekim životnim okolnostima (čitaj roditelj njegovatelj) svi sportovi opasni. Osim šaha, valjda. Jer što ako se polomiš? Dijete, autizam, epilepsija i nastavi niz.
Ne znam kako ću sutra. Ubijena od svih kretnji.
Ali znam da ću imati podršku. Maje iz inboxa.
I Mire. I Veronike koja će čuvati Marušku zbog viših ciljeva.
Ti Anuška tamo moli, drži palčeve, pljuckaj ili štogod da izdržim.

Jer treba sutra navečer izaći van, čvrsto zagrliti osobu koju jedva čekaš vidjeti, poslušati svirku doktora. I slaviti život takav kakav je. Prihvaćen.

P. S. nadam se da će Maja, zaigrana pedala, biti na kraju kolone jer nju nikad neću stići :) "

I zato Pedala. Zato ovo sve vrijedi. Upravo zbog ovoga. Hvala ti Dijana <3

I :)"

Kada svemir stane u tjedan dana

Eto me u Zagrebu. Moram priznati da sam prije tjedan dana ozbiljno sumnjala hoću li to sve uspjeti izvesti. Što fizički, što vremenski, što tehnički. Već na startu projekta sam bila jako umorna, jer sam večer prije došla s četverodnevne edukacije u Ljubljani, a prije edukacije sam useljavala 15 vreća stvari, uglavnom sama ili s Josipom. A paralelno sam rješavala spor s kaparom, koju sam uspješno dobila natrag. Još k tome mi je i ciklus krenuo dan prije (kao i na projektu "Djeca djeci" i na Ironmanu haha). Uglavnom, gotovo pa najteži dan mi je bio upravo utorak, prvi dan bicikliranja, kada sam imala i najmanje za biciklirati. Dakle, ja sam bila mrtva kad sam došla u Varaždin i zaspala sam prije 22h. Što je bilo i dobro, budući da je ustajanje bilo u srijedu u 4.30, ali sam se jako pribojavala kako će proći projekt dalje te kako ću biciklirati 200+ kilometara u jednom danu. Pogotovo ako moram biti na odredištu do 17h. Međutim, dani su brzo i uspješno prolazili, iako me ni vrijeme nije mazilo ove godine. Našla sam sliku od prije 3 godine četvrtog dana Pedale, gdje sam crna kao usred ljeta od sunca. Ove godine sam vozila uglavnom u zimskoj verziji pa čak i na -2 stupnjeva. 

Ove godine sam velik dio Pedale vozila uglavnom sama i shvatila sam da mi je upravo to ključna razlika - kada vozim s nekim drugim, sve je nekako lakše, vrijeme ide brže, a kilometri prolaze sami od sebe. Kad sam išla s Hrvojem iz Osijeka, nisam niti osjetila vrijeme (bila je kiša i prohladno kad smo kretali) niti kilometre te nisam mogla vjerovati da smo prošli 87km. Kao da smo bili na kavi i ručku negdje u prirodi i to je to. Kroz Bosnu prema Sarajevu bi bilo nemoguće stići da nije bilo prijatelja iz Bosne, jer je derao nenormalan vjetar u prsa, a promet je bio toliko gust da je sve dobilo i element suicidalnosti. Ali njima to nije smetalo pa ni meni to nije smetalo. I taj neki osjećaj olakšanja sutradan, kao mogu svojim tempom pomalo nazad, nema vremenskog pritiska oko predavanja. Vjetar je bio još jači, ali zato se moglo voziti i preko 40km/h. Na primjer, od Doboja do prvog uspona pred Derventu sam imala prosjek 37.7km/h na prvih 20km :). Kad sam krenula iz Sarajeva nisam palila sat, jer ga na Pedali nikad ne palim, kako se ne bih forsala. No bila sam u Zenici već u 9.30 ujutro, jer smo i vrijeme i ja samo proletili put Sarajevo-Zenica. Svi su zvali kišu, no srećom uspjela sam doći do Slavonskog Broda prije kiše. Srećom je barem promet bio manji nego na Veliki petak, tako da mi je bilo baš lijepo voziti dionicu Derventa-Brod: sve već sivo, a ja se utrkujem hoću li stići do Slavonskog Broda prije kiše. I jesam :).

Prijatelj s ručka

 Kako je eto, završio projekt, onda nisam uopće niti gledala kakva je prognoza za sutradan niti uzimala u obzir da je Uskrs i da se neću moći baš hraniti putem kako bih htjela. Čak sam i izašla van u subotu navečer do 1.30 ujutro. Ujutro sam se probudila i padala je kiša. Srećom, brzo je prestala i sve se osušilo, ali između ostalog jer je počeo puhati neki sjeverozapadnjak. Bilo je hladan vjetar i puhao je, naravno, u prsa. Jer zašto ne. Opet :). E jučer mi je bilo baš teško biciklirati. Bila sam skroz sama, usred ničega, s vjetrom u prsa i bez hrane. Počelo me i brinuti što ako upadnem u hipoglikemiju, tako tu između slavonskih sela. I taman kad sam vidjela da imam još 30km do prve otvorene benzinske, krenem ja sva dalje nikakva i iza ugla ugledam benzinsku. Otvorenu. Kao oaza usred pustinje. Usred nekog slavonskog sela. Nisam mogla vjerovati. Netko odozgo voli glupave i šašave ljude. Uletila sam unutra, kupila sam dvije čokolade i dvije male Mikado čokoladice. Bile su iznutra skroz bijele i polu-raspadnute, jer tko zna od kad stoje tu usred ničega. To su bile najfinije čokoladice ikad. Iza podneva je ipak malo smanjio vjetar, ali i dalje je bio cijelo vrijeme u prsa. Iza Nove Gradiške nije bilo psa na cesti, tek tu i tamo neki auto bi prošao i tako sve do Kutine. Gledam ona sela na potezu Gradiška-Okučani... kao da je jučer završio rat tamo. Većina kuća nije obnovljena, pustoš na cesti, a zadnje selo u nizu se zove Smrtić. Ima i svoju autobusnu stanicu, koje više nema nego ima. Pred Zagrebom su krenuli opet sivi oblaci, a ja sam taman ulovila brzi vlak koji je stizao u 18.15 u Zagreb. Još par kilometara do Prečkog, taman sam uletila u stan s prvim kapima kiše. I to je to, gotovo. Uspjela sam. Dani su proletili, nisam se ni okrenula. Ovakva putovanja su za mene uvijek jako emocionalna, bude puno izazovnih situacija, opasnih, guranja vlastitih granica, ali i toliko novih poznanstava, predivnih ljudi, nove ljudske nade. Ovo daje smisao životu. Ako se potrudiš, možeš pozitivno utjecati na tuđe živote. Nije li dovoljno i samo jedan? 

Maglaj i Bosna

Od sutra sam nezaposlena. Idem na HZZ opet. Na papiru ne izgleda dobro situacija - samohrana nezaposlena majka u podstanarstvu. :)) Ali je situacija odlična, jer imam moć. Moć da znam da mogu utjecati na svoju sudbinu. Ovakvi projekti mi najbolje osvještavaju da imam moć, svi imamo. Ovo je samo prijelazna faza prema višoj stepenici. Pokrećem svoju praksu, sada kreće era Coraline. Kala ima testiranje za školu i njoj kreće nova era. Novi izazovi pred timom Kala. I biti ćemo dobro, jer uvijek jesmo. 

I tako, završilo je već 4. izdanje Zaigrane pedale. Četiri godine bicikliranja. Jedan roditelj me pitao zašto to radim, ako nemam dijete s autizmom. Ja sam odgovorila: "Zašto ne?". Vidimo se na petom izdanju za godinu dana ;-)

Uz vjetar, kroz Bosnu, preko Bosne

Ne znam kako da uopće opišem ovaj dan. Bio je divan, svakako. Jutros sam ustala u 6 ujutro i bila u Doboju u 9.30 ujutro. Iako je krenulo mirno bez vjetra, do Doboja se digao vrlo jaki južni vjetar, koji nas je povremeno bacao po cesti. Naravno, jer imam put od 220km prema jugu. Hahaha pa naravno! Kako je i Veliki petak bio danas, promet je bio iznimno gust, na ionako najprometnijoj cesti kroz BiH. U Doboju me čekala pratnja, u vidu auta i biciklista, dva Ivana Širića :). S obzirom na vjetar, zavjetrina je spašavala glavu. U Žepču smo stali na ručak te brzo nastavili dalje.

 Promet je bio jako gust, a imali smo bliski susret sa šleperom koji nas je zamalo izgurao s ceste. Čari bicikliranja :). Ivan me otpratio još 15-ak km od Žepča, a dalje sam nastavila sama, još nekih 12km. Poslije zadnjeg tunela, pred Zenicom me dočekao Haris, biciklist iz Zenice te otpratio do izlaza iz Zenice, gdje me dočekao Mujo i vozio sa mnom do Sarajeva. Da, bila sam danas štafeta i Bosanci su se još jednom potrudili da ne vozim sama i nezaštićena po njihovoj zemlji. To su sve ljudi koje sam upoznala kroz projekte. Ivan, koji nas je cijelo vrijeme pratio u autu, biti će podrška i sutra te je na taj način izdvojio čak 2 dana. Osim toga, nije dopustio da u njegovom kraju išta plaćamo, tako da zaista podrška u pravom smislu riječi :). Posebno me dirnulo kad je Mujo rekao da je zatvorio radnju (dućan) danas da mi pruži podršku, jer je vidio da se nitko nije javio i da ću voziti sama po tom vjetru. A vjetar je bio cijelo vrijeme u prsa i zaista jak, onako proljetni kada prvi put dosegne 20 stupnjeva. Kako sam ja ujutro malo zaspala i sve se odužilo (bio je plan biti u Doboju u 8.30), cijelo vrijeme sam imala osjećaj stiske s vremenom pa me taj vjetar još više živcirao. Osim toga, cijelo vrijeme cesta od Slavonskog Broda do Sarajeva ide "uz nogu", odnosno blago se penje. Uz vjetar, nije baš dobitna kombinacija. Ajme, da mi je današnje vrijeme sutra, mislim da bih bila do 3 popodne u Slavonskom Brodu, prosjek 35km/h. Aliii.... neće biti. Očekuje se puno kiše, neće biti biciklističke pratnje, jedino što najavljuju "pozitivno" je opet južni vjetar. Krećemo već u 7 ujutro, što znači opet ustajanje u 6. Juhu.

Kada smo došli do ulaza u Sarajevo, ubacili smo bicikl u auto te krenuli prema smještaju. Ideja je bila da se istuširam prije predavanja i onda odem na predavanje (zato sam i uzela poprilično skup smještaj pored mjesta predavanja). Upali smo u neku nenormalnu gužvu, u kojoj smo proveli sat vremena, tako da sam uletila u full biciklističkoj opremi na predavanje. I dala izjavu za dvije televizije, onako zaljepljena u crnoj prašini s ceste i smrdljiva od znoja. Pa kul. Prije predavanja me dočekao sportski prijatelj Demir da me pozdravi, a Nudžejma je poslala čak i prijatelja da mi uruči poklon i čestitku, jer je ona radila do 20h i nije mogla doći. Pa vau! I onda da se ne isplati volontirati i biciklirati, koliko lijepih ljudskih priča. Predavaona se polako punila, tako da je na kraju bila skoro pa puna. Moram se ovim putem zahvaliti i Anki i udruzi "Duga", koji su sve organizirali i uručili mi simboličan poklon na kraju predavanja. Predavanje je bilo odlično! Toliko komentara i pitanja nisam još nigdje imala, morali smo prekinuti u 20h, jer smo rekli da predavanje traje 2h. Roditelji i obrazovni stručnjaci su iskazali interes za edukativnim radionicama pa su drage žene iz udruge "Duga" najavile daljnju suradnju. Postoji li bolji feedback od toga da te netko želi opet slušati, nakon što te prvi put slušao? I veseli me što su postavljali toliko pitanja jer su svi imali prilike čuti korisne informacije i možda naučiti nešto novo.

I tako... kilometar po kilometar, završilo je i zadnje predavanje. Ne mogu vjerovati kako mi je proletilo :). Jako sam se pribojavala današnjeg dana i hoću li i kako stići. I odgovorno tvrdim da ne bih stigla bez toliko ljudske podrške. No to i je čar ovih projekata - spontano uključivanje toliko ljudi koji onda i sami postaju volonteri :). Iako nema više predavanja, čeka me još 438km do kuće u 2 dana. Za sutra najavljuju puno kiše u BiH, iako u popodnevnim satima, tako da će opet biti utrka s vremenom :). Srećom, imam barem motornu pratnju, što mi je jako važno zbog osjećaja sigurnosti. Veselim se novim izazovima te kako će na kraju završiti cijelo ovo putovanje i još jedna Zaigrana pedala. Već 4. po redu :)

Poklon udruge "Duga"

Put oko svijeta u 80 dana

Danas je bio jako dobar dan, iako je počeo s kišnim jutrom. Kao prvo, odspavala sam 8 sati, što je na Pedali full rijetko. Naime, osim pedaliranja, imam obavezu predavanja pa nakon toga druženje s ljudima koji su došli na predavanje i/ili me ugostili pa društvene mreže i pisanje bloga. Evo, tek sam sad sjela za kompjuter, a sutra ustajem opet prije zore, jer me čeka dug put. Bilo je puno toplije jutro nego dan prije, tako da mi čak ni kiša nije smetala. Našla sam se oko 10 s Hrvojem Jurićem, našim poznatim putopiscem koji me već godinama podržava te smo lagano krenuli prema Slavonskom Brodu. Po laganoj kišici :). Usput mi je Hrvoje pričao o svom projektu koji planira u travnju 2019., a to je put oko svijeta za 80 dana - biciklom! On sam s prijateljem Sinišom skuplja financije za taj projekt, koji je raspisao u 74 stranice. Probati će srušiti i Guinnessov rekord, koji iznosi 78 dana. Kako imaju stvarno minimalni budžet, onda npr. imaju točno određeni avion u Kini na koji moraju stići da bi prešli u Australiju. Drugi ide možda i tjedan dana kasnije. Bio je i 2 put do Nordkappa biciklom, drugi put po zimi. Stvarno izniman čovjek i stvarno nevjerojatno da nije prepoznat u Hrvatskoj. I tako je Hrvoje odlučio podržati Pedalu, osim svaki put na društvenim mrežama i uživo. I platio je ručak u Đakovu. Stvarno suputnik za poželjeti. Još sam se sprdala na kraju da nisam niti osjetila tih 87km i da nije fora - trebalo bi biti teško da imam o čemu pisati :D.

Čini mi se da će mi se iduća 3 dana, a pogotovo sutra, ostvariti ta želja. :))) Sutra opet buđenje po debelom mraku, par sati spavanja i 200+km. Lagano uz nogu cijelim putem, po očajnoj cesti, tunelima i jako prometnoj cesti. Doduše, podravska magistrala je jedna od najprometnijih hrvatskih cesta, pogotovo u kontekstu kamiona i šlepera. A i kvaliteta ceste... kahm, sve je već napisano. No ipak, malo se pribojavam sutra, pogotovo povratka u subotu po kiši. Ali, vjerujem da će sve biti ok, jer cijela stvar se radi sa srcem pa mora biti sve ok. :) Kroz Bosnu ću cijelim putem imati motoriziranu pratnju, tako da se svakako osjećam lakše. Hvala Ivanu još jednom na uskakanju.

Ono što sam primijetila ove godine, a ne znam je li tako bilo i prijašnjih godina, na predavanje dolaze uglavnom samo ljudi koji imaju osobnih doticaja s autizmom. Prvenstveno obitelji u kojima ima djece u spektru. Dakle, ljudi kojih se to osobno ne tiče, ne zanima u biti autizam. Nema čak niti puno obrazovnog kadra, koji često nemaju pojma kako raditi s djetetom iz spektra (ono što mi je iskustvo pokazalo). Ok, možda je stvar u meni, da misle da ne mogu ponuditi kvalitetno znanje. Možda je stvar u tome što je besplatno pa vrijedi ona stara - nešto vrijedi onoliko koliko košta. U biti se nadam da je to razlog, jer sve druge opcije su dosta bolne za nas kao društvo. Kako god, divno mi je što roditelji imaju priliku pitati za neki savjet, a samim time možebitno dobiti pomoć, koja im može poboljšati kvalitetu života. To i je smisao i za to vrijedi biciklirati.

Sutra sam prvi put u Sarajevu i da pričam o autizmu te se jako veselim tome. Bila sam samo jednom prije u Sarajevu zbog posla, kada sam držala predavanje i radionicu na međunarodnom kongresu. Nadam se da će doći ljudi poslušati, jer su u BiH zastupljene gotovo isključivo bihevioralne intervencije. Nadam se da će proći sve ok, sutra 220km do Sarajeva i zadnje, 5. po redu, predavanje! Iako, kad pomislim što sve Hrvoja čeka iduće godine, ovo je stvarno piece of cake! ;-)

Zora, magla i oštećeni kolnik

Jučer sam napisala da će puhati istočnjak, pri tome zaboravljajući da putujem na jugoistok. Daaaa, puhao je jugoistočnjak :) Doduše, ne cijelim putem, samo zadnjih 70km. Dovoljno. Kad sam krenula bio je još mrak i dobro da nisam znala koliko je vani stupnjeva. U biti niti ne znam točno, znam da je sat vremena nakon izlaska sunca bilo 0. I bila je magla. I bilo je hladno. Jako hladno. Morala sam stati svakih 20-ak kilometara do 9 ujutro da se ugrijem malo na benzinskoj. Ubijao me moj Raynaud, bolovi su bili jedva izdrživi. Raynaudova bolest - poremećaj cirkulacije, meni su zahvaćene šake, stopala i nos. Drugim riječima, zbog živca, koji ide od vrata, moje šake misle da je vani 20 stupnjeva manje nego što je. Žile se sužavaju i stopiraju dotok cirkulacije. Ono što se događa prije ozeblina. Fun fact je da je upravo šake i stopala najteže zagrijati na biciklu, zbog položaja tijekom vožnje. Niti duple rukavice nisu pomagale, a ne znam da li više boli kada nema krvi ili kad se krv vraća. Enivejz, bilo je vrijedno toga, vidjeti zoru i sunce kako se izdiže iz magle. Ovo vrijeme je suludo, obično se s Pedale vratim izgorena. 

Ujutro sam se probudila i shvatila da je baterija na mobitelu skroz riknula. Jer zašto ne. Na projektu, gdje mi je mobitel neophodan, prvenstveno zbog karte te komunikacije sa suputnicima i domaćinima. Tako da sam na kraju u Virovitici kupila novi mobitel. Volim takve dodatne troškove na volonterskom projektu :). Na putu nije bilo nekih većih problema, dok nisam prošla tablu Osječko-baranjska županija. Doslovno. To u što se pretvorio kolnik... pa ja ne znam. Ja mislim da žitelji te županije uopće ne bi trebali plaćati tehnički, štoviše država bi njima trebala platiti tehnički zbog toga što jedan km po toj cesti vrijedi kao dva. Ili tri. I doživotnu garanciju/popravak amortizera. Vozila sam po cijeloj Hrvatskoj, a ovo pričamo o jednoj od glavnih cesti koja povezuje istok sa središnjom Hrvatskom. Svakih 10km je bio znak "oštećen kolnik", ali mislim da su bezveze to stavljali, jer nije bilo uočljive razlike između "normalnog" i oštećenog kolnika. Možda bi bilo jednostavnije da preimenuju županiju u "Oštećen kolnik", uštedili bi na znakovima, kada već štede na cesti. Kod Donjeg Miholjca sam se ponadala da prestaje takav kolnik, jer su napravili 5km nove ceste. Ali kad sam nakon 3km vidjela policajca kako mjeri brzinu i dijeli kazne, postalo mi je jasno zašto su napravili samo tih 5km. Jer čovjek pomisli - "Ajme pa mogu voziti iznad 50!". Apsolutno nema niti potrebe da igdje drugdje stoji policija, cijela cesta je u biti ležeći policajac. I sad, drndaš se na 7 bara po rupama i tako 70-ak kilometara, paralelno je počeo puhati vjetar u prsa i ti voziš sam.Totalno kul za motivaciju :)

I onda GPS <3 Onaj isti za koji sam rekla da ne bih mogla bez njega. Dakle, malo se utrkujem s vremenom, plus spavam u Tenji i očekujem dolazak u 17h. I onda me mob odvede na brzu cestu. Ok, vraćaj se nazad preko Josipovca, uključujem za pješake. I onda me frajer odvede u pješačku zonu. Ok, vraćaj nazad na postavke za auto (jer u Hrvatskoj naravno nema postavki za bicikl, to je SF za ovaj dio svijeta). I onda shvatiš da mapa nije ažurirana i da te vodi u neke suprotne smjerove. I tak... došla sam u 17.25 u Tenju, a predavanje u 18h :)). 15 minuta kasnije sam bila u autu istuširana, našminkana i presvučena. Pff i da su žene spore :)
Predavanje je bilo odlično, bilo je jako puno pitanja, što me posebno razveselilo. Morali smo se izbaciti van, jer smo probili limit :). Dogovorili smo i suradnju za dalje preko udruge "Dar" te sam dobila predivan poklon od članova udruge. Hvala vam!
I to je to, danas sam si odredila da ću popiti jednu pivu prije spavanja. Danas sam ju bome zaslužila! A i treba moći zaspati od bolova u ramenima i leđima. Drn-drnd. Drn-drnd. Drn-drnd....

Ps. Sutra pravac Slavonski Brod, s prijateljem Hrvojem Jurićem! Baš se veselim :)

Pogled i ljubav - dan II.

Unatoč zimskom izdanju Zaigrane pedale, današnji put je prošao dobro, ukupno 86 kilometara. Na putu je prošao samo jedan oblak s malo kiše, ostalo je bilo sve suho. Puhao je neki sjeverac (sutra će sigurno istočnjak), koji je dodao chill faktor, tako da je bilo prohladno cijelim putem. Ono što je super s kontinentalnom Hrvatskom je što je uglavnom sve ravno. U Dalmaciji bih na tu udaljenost nakupila preko 1000m uspona, a ovako samo petstotinjak. Dio puta mi je pravio i novi bic prijatelj Boris, koji se sam javio da pomogne projektu! Svaki, ali svaki put se ta čarolija dogodi, hvala Borise! Bilo mi je posebno zanimljivo kad je mobitel otkazao poslušnost i isključio se s 15% baterije. A ja nisam imala pojma gdje živi Karla, kod koje spavam :). Morala sam probuditi opet resurse 20. stoljeća i "Oprostite, znate li gdje je ulica...". Karla me dočekala s prefinim ručkom, autom i svim blagodatima. Hvala Karla na predivnom gostoprimstvu. Odigrao se i zanimljiv razgovor između nas dvije za vrijeme ručka: "Koliko imaš do Osijeka?"; "Pa mislim oko 180km."; "Jesi ziher?". Pet minuta kasnije... "240km". Toliko o meni i organizaciji puta. Uvjerena sam da sam to nekad vidjela, jer sam zbrajala kilometražu, ali da sam idiot, jesam XD. A ništa, sutra ustajanje u 4.30 ujutro, uz pomoć Karla ekspresa. Hvala Karla na svemu i pomoći oko puta!

U Nedelišću, gdje sam držala predavanje, sam imala predivan doček. Djeca s autizmom iz udruge su mi izradila poklon u vidu ogromne slike i porukom samo za mene. Baš prekrasno!  Ono što je lijepo kod ovih projekata je što se onda ponekad stvari same zakotrljaju. Tako je Arvio sport, preko Višnje Ivanović-Opačić, donirao za djecu s autizmom udruzi Pogled i jedan novi Strider bicikl pa nam se danas na predavanju pridružila i Višnja. Strider bicikli su posebno dizajnirani bicikli kako bi sva djeca naučila voziti bicikl, ali ono što ih čini drugačiji od sličnih bicikala je to što imaju i bicikle za odraslu djecu. Drugim riječima, djeca i mladi imaju priliku naučiti voziti bicikl i kad su prerasli bicikle na pomoćne kotačiće. To je posebno važno za djecu s autizmom, koja često, zbog senzornih poteškoća nemaju, priliku kao mala djeca savladati vožnju biciklom. Jedan dječak nije krio oduševljenje zbog bicikla i baš mi je drago što je ovaj projekt to omogućio. Hvala udruzi Pogled i Patriciji na predivnom gostoprimstvu!

Dvorana na predavanju je bila skoro cijela popunjena, tako da me jako veseli interes roditelja i drugih stručnjaka te da se isplati pedalirati. Ponekad i više nego što mislim haha. Povratna informacija s predavanja je bila jako pozitivna, kao i jučer u Zagrebu, tako da mi je drago da sve ovo ima smisla. Da cijeli projekt ima smisla. Da ulaganje truda ima smisla. Ne zbog mene, nego zbog toga što toliko puno ljudi ide kroz život s idejom da se ništa ne može promijeniti. Je li se promijenio život dječaka koji će naučiti voziti bicikl zbog ovog bicikla? Je li se promijenio život roditelja koji je čuo neku korisnu informaciju? Je li se promijenila osoba koja je prvi put nešto čula i naučila o autizmu? To su možda male promjene, ali jako jako važne. Ako ništa drugo, za te ljude. Puno ljudi ide s idejom da se treba cijeli svijet promijeniti. Da, treba. Ali to očito nije moguće. Nije li dovoljno utjecati na svijet oko sebe? Znam, dosadna sam više s time. Stalno pišem o tome. I mislim da treba stalno pisati o tome. Neki ljudi su zaista bespomoćni, iz raznih razloga. Tek kad to osjetiš, počneš cijeniti moć koju imaš, samo zato što si autonoman i slobodan. Nemojte čekati da ostanete bez te slobode.

Vidimo se sutra u Osijeku ;-)

Autizam i dijete. Dijete i autizam.

Počelo je 4. izdanje projekta "Zaigrana pedala". Sinoć je održano predavanje pred punom dvoranom u Artis Includum, hvala Saši na divnom gostoprimstvu! Projekt koji se "rodio" u mojoj glavi krajem 2014. godine, danas živi svoj život. Ove godine sam si zadala najviše kilometara i prvi put idem u Slavoniju, što me posebno veseli, budući da od prve godine dobivam upite kad ću i tamo doći. Ovo je definitivno najhladnije izdanje, budući da sam prijašnjih godina vozila uglavnom u kratkim rukavima i hlačama. Moram priznati da se najviše pribojavam dionice kroz Bosnu. Ta dionica predstavlja puno izazova: gust promet za produženi vikend, puno tunela, hladno vrijeme, dosta uspona i 220km. I tako 2 dana zaredom. Srećom pa imam pratnju u autu od prijatelja Ivana iz Žepča, inače nisam sigurna kako bih to sigurno izvela. ¸

Svake godine u projekt i predavanja stavljam dio sebe i svog osobnog iskustva. Tako je ove godine na predavanjima naglasak na emocionalnom razvoju djece iz spektra autizma. Sjećate li se da ste ikad pročitali neki tekst o tome? Znate li za neko dijete iz spektra da je išlo na terapiju zbog emocionalnih poteškoća? Kao da su sve poteškoće, baš kao i dijete, iz spektra. Kao da dijete s poteškoćama iz spektra autizma nije dijete. Baca se po podu jer ima autizam. Ne sluša jer ima autizam. Ljuti se jer ima autizam. Ne želi vježbati slova jer ima autizam. Da, djeca s autizmom su različita od djece koja nemaju autizam. Neurorazličita. Mozak im drugačije funkcionira. No ne znači da nisu djeca i da imaju iste potrebe kao i druga djeca. Samo ih traže i trebaju na malo drugačiji način. Djeca trebaju podršku, trebaju granice, trebaju nježnost, djeca su agresivna (kao i ljudi) kad se ljute, vole rutinu kad se osjećaju nesigurno, primarna svrha svih ponašanja je osjećaj sigurnosti. Toliko se fokusiramo na socijalnu poželjnost njihovih ponašanja da zaboravljamo na njihove potrebe i uzroke tih ponašanja. Često je cilj "popraviti" autizam, bez da ga prihvatimo, a samim time i dijete. Naravno, treba im pomoć da ostvare svoje kapacitete i treba ih gurati. Baš kao i djecu urednog razvoja. Razlika je u tome kada i koliko. No sva djeca imaju svoje granice. Mogu koliko mogu. Sve preko toga šteti djetetu i škodi njegovom emocionalnom razvoju. Time dijete postaje autizam, a prestaje biti dijete. Često se koncentriramo na posljedicu, bez da razmišljamo o uzrocima. Radimo na kontaktu očima bez da radimo na združenoj pažnji. Radimo na jeziku, bez da radimo na komunikaciji. Treniramo dijete bez da uspostavljamo odnos. Guramo dijete preko granica, bez da mu pomažemo da shvati gdje su njegove granice. I onda dijete odraste u odraslu osobu (da, postoje i odrasle osobe s autizmom, jer sva djeca rastu pa čak i ona s autizmom) koja ne zna reći "ne". "Ja ne želim. Ne sviđa mi se to.". Naravno, kod težih oblika autizma, osoba nikad spontano ne dođe do toga. No teški oblik autizma uključuje i teže intelektualne poteškoće, teške senzorne poteškoće i neurološka oštećenja zbog kojih se ne razvijaju izvršne funkcije. I onda je jasno zašto to sve ne funkcionira. No ponekad to sve funkcionira, a osoba i dalje ne zna tko je, što želi, što ne želi i kada je ok izraziti svoje mišljenje i biti ljudsko biće. Zapamtite, glavni uzrok preuranjene smrti osoba s autizmom je suicid.
Imati dijete je vrlo težak posao. I vrlo teško je naći balans između ljubavi i granica, između podrške i poticaja te prelaženja osobnih granica. I zato je važno imati na umu da je dijete s autizmom i dalje - dijete.
Vidimo se danas u Čakovcu! ;-)

Vjeruj u sebe da bi vjerovao u druge

I dalje se sliježu dojmovi, no mislim da će mi trebati duže vremena da se sve poveže, jer ove godine je stvarno bilo ekstra! I svake godine je sve bolje i bolje, tako da se već sad veselim Pedali 2018.godine. Mislim da se provlači jedna tema kroz sve ove postove, a to je da sam poslije svake Pedale bolja verzija sebe. Ponekad svi mi padnemo u apatiju i pitamo se gdje ide ovaj svijet. Onda probaš dati neki svoj mali doprinos tome da ovaj svijet bude na trenutak samo malo bolji i otkriješ da toliko ljudi sanja isti taj san. Kada radite dobre stvari, "tjerate" i motivirate druge ljude da također rade dobre stvari. Eto, toliko je jednostavno.

U Dubrovniku je, kao i svaki put, bila puna dvorana ljudi koji su došli poslušati predavanje. Pardon, žena, njih stotinjak. Dakle, nije bio niti jedan muškarac. To mi je, u biti, dosta tužno, zar se autizam tiče samo žena? Nisu samo žene asistenti, profesori u školama ili roditelji. Ili muškarci sve znaju o svemu? Dečki, uozbiljite se, svatko od vas će se barem jednom zasigurno susresti s osobom s PAS-om, a neki od vas i puno puta. Da se razumijemo, tako je uglavnom na gotovo svim predavanjima, različitih tematika.

Dandi :)

Zadnji dan je bio opet u znaku guerilla Pedale :). Dobiciklirala sam nekih 50-ak kilometara do svog auta i tamo presrela autobus sa svojim stvarima (hvala Ivani:)) i od Stona nastavila dalje prema Metkoviću motorizirana. Naime, ponedjeljak je bio normalan radni dan, a ne bih se imala kako vratiti iz Metkovića sa svim svojim stvarima. Kad sam došla u Metković, uglavnom sam slušala komentare da se vidi na meni da sam umorna, a i za vrijeme predavanja je prevladao moj ADHD sve oblike samoregulacije pa sam dosta ubrzano pričala (kao, inače ne pričam brzo haha). Na što je Majda komentirala da sam ja pravi primjer kako neku poteškoću možeš pretvoriti u nešto korisno, jer tko bi normalan išao okolo biciklom i držao predavanja. Dandi je, kao i po običaju, sve besprijekorno organizirala, a prvo što me pitala to jutro je - tko ti preuzima torbu haha. Mislim da će imati još dugo traume od mojih stvari.

I tako, malo po malo, završilo je treće izdanje Zaigrane pedale. Ove godine je predavanja poslušalo oko 1000 ljudi, a prethodne 2 godine zajedno oko 1400. Ova godina je premašila sva očekivanja, a uvjerljivo sam najkasnije krenula s planiranjem cijelog projekta. Točnije, tek poslije konferencije u Sarajevo, debelo već u ožujku. To je samo dokaz da projekt ima već dušu, a ja jako puno prijatelja. Znam, stalno to spominjem, ali zapravo vas samo želim motivirati da i vi radite svoje projekte za druge. Pokloniti svoje vrijeme za nešto ili nekoga nikad nije uzalud potrošeno vrijeme. Ponekad mi netko zna reći da se trošim previše, da bih se trebala više čuvati, da će me starost pitati gdje mi je bila mladost i sl. No ja vjerujem da živimo samo jedan život i da će me starost pitati kakva mi je bila mladost. Nisam tip od ušteđevina, no s druge strane i kroz sada i ovdje uspijem priskrbiti sve svojoj maloj obitelji za budućnost.  Stambeno smo zbrinute obje (na tome hvala baki), sam sam svoj čovjek u poslovnom smislu, radim ono što volim, imam hrpu hobija koje volim i svakim danom sve više prijatelja, koje volim najviše. Što više mogu poželjeti od života? Dakle, ako živimo punim plućima i dajemo sebe u život, živimo život, a ne stojim sa strane i promatramo ga, da nam tamo negdje kasnije bude bolje, dok ne živimo sada i ovdje za bolje sutra. Moja baka ferovka je došla u Zagreb samo s vrećicom, kako se kaže i sve je u životu sama krvavo stekla. Jer se davala 100%. Evo je sad s 90 godina, uživa u djeci svojih unuka, zdrave pameti i mozga, jer ga je koristila u svakom trenu maksimalno. Ona mi je uvijek bila uzor i motivirala me - gdje ima volje, ima i načina. Samo idi, nikad nemoj stati, uvijek vjeruj u sebe i svoje sposobnosti te daj uvijek maksimum, rezultati će sami doći.

Kraj :)

Često me pitaju koja je glavna poruka predavanja. Uvijek vjerujte u sebe i svoje dijete. Budite opušteni i sigurni u sebe pa makar napravili grešku. Najgore je bojati se - neuspjeha, života, problema, sebe. Vjerujte u sebe i budite najbolja verzija sebe, sada i ovdje! Ostalo će samo doći..

Vidimo se za godinu dana na četvrtom izdanju Zaigrane pedale :)

Svaki završetak je novi početak

Wow, uspjeli smo! Ideja koja je počela samo kao humanitarni ironman je prerasla u nešto puno veće. Ovdje se već neko vrijeme priča o tome da država treba preuzeti odgovornost za ranu intervenciju i država pomalo preuzima odgovornost, ali sve je nekako dobilo uzlet na krilima (ili kotačima :)) Zaigrane pedale. Samo prekjučer u Podgorici je moje predavanje, u apsolutnoj tišini, slušalo 400 ljudi. No svejedno, jučer je trebalo odraditi i taj ironman, odnosno biti 11h u fizičkoj aktivnosti. Nakon što sam 5 dana vozila prosječno 100km dnevno, s 1000m uspona te odrađivala druge treninge. Pri čemu, moram naglasiti da smo se mi svaki dan lijepo i ozbiljno vozili. Pa čak i na putu do Bara, gdje ima na 62km 1000m uspona, prosjek nam je bio skoro 26km/h. Dakle, svako putovanje je bilo odrađeno kao trening. Uz još druge treninge iz svijeta triatlona :)

Krenuli smo oko 8 ujutro s plivanjem da bi dalje nastavili biciklom do mjesta gdje smo ih stavili na trenažere i tamo vozili sat vremena. Naime, ideja je bila privući i pozornost ljudi, a mogli su postavljati i pitanja okupljenim stručnjacima te naravno meni. Tako je i bilo na prvom info punktu, uglavnom su meni postavljali pitanja, tako da je pedaliranje na trenažeru brzo prošlo.

 Zatim smo vozili 90min vani pa drugi info pult na Rimskom trgu na trenažeru te nakon toga opet 90 minuta vani po cesti. Bilo mi je predivno koliko se ljudi angažiralo oko cijele priče! Igor je imao osobnog asistenta u vidu svoje Maje, a moj osobni asistent je bio Dejan, sad već višegodišnji prijatelj. Pratio nas je Ivan kao fotograf te naravno neizostavni Pavle na biciklu, a ovog puta i Duško. Sve u svemu, za čas je bilo već 15.30 popodne. Nakon toga je preostalo samo trčkaranje, pri čemu mi je definitivno najgori dio dana bilo zadnjih sat vremena, 18-19,na trakama za trčanje. Namjestila sam brzinu 9.5km/h, onako fino pomalo i to je bilo to od mene. Odbrojavali smo svaku minutu do kraja, koja je trajala zauvijek.

Još dvije minute :)

No došao je kraj, kako i svemu što je teško u životu dođe kraj. Iako, to nije bio kraj mog dana. Imala sam otprilike 50 minuta za slikanje sa zaposlenicima Hiltona, pranje sebe i kose, peglanje odjeće i razgovor s Kalom, kako bih stigla na državnu televiziju za gostovanje u emisiji uživo "Tragovima života", u trajanju 60 minuta. I to sam nekako uspjela, pri čemu i javno objavljen moj nastavak suradnje s vladom Crne Gore u otvaranju centra za ranu intervenciju, prvom takvom u državi. I onda je bilo vrijeme za odmor, odnosno ex-Yu svirku u jednom podgoričkom pubu. Večer je završila iza ponoći u Skybar-u na vrhu Hiltona - na sladoledu haha. Smijem se, jer najčešće pitanje svih dana u Crnoj Gori, koje svi kolege biciklisti dobro znaju je bilo - a kad ćemo stati na sladoled? :)))

I tako, dan po dan, završio je crnogorski dio Zaigrane pedale. Dakle, kako su se oni brinuli o meni, tako se nitko nikad nije brinuo o meni. Nisam niti kune potrošila (odnosno centa), štoviše vraćam se s džeparcom jer su se previše brinuli da ne bih slučajno lipu potrošila. Prvenstveno hvala obitelji Majer, Igoru i Maji te Vanji Rakočević na SVEMU! Hvala Pavlu na pratnji i organizaciji prijevoza mog putnog sarkofaga svih ovih dana te svim novim i starim prijateljima koje sam upoznala ili samo ustvrdila prijateljstvo (Marko, Luka, Goran, Dragan, Peđa, Anđela, Marko, Goran, Mirko, Dejan, Ivan, Noćni vukovi, BK "Džada", Duško i još mnogi drugi). Bez svih vas ovaj projekt ne bi uspio i hvala vam što ste odlučili VOLONTIRATI u ime zajedničke vizije svijeta u kojem smo svi prihvaćeni i ravnopravni članovi društva! HVALA VAM! Neću reći i zbogom, jer ovo je samo početak jedne lijepe priče :)

A sad je vrijeme za pakiranje i put prema Gradu, Dubrovniku. Danas popodne u 18h držim tamo predavanje u amfiteatru pomorske škole, a sutra krećem biciklom prema Metkoviću.

Vrijeme je za revoluciju

Četvrto i zadnje predavanje u Crnoj Gori je održano sinoć u Podgorici. Pred skoro punom dvoranom kazališta. Pred ljudima iz Ministarstva zdravlja i Ministarstva obrazovanja Crne Gore. Pred novinarima, pred stručnim suradnicima, učiteljima, pedijatrima, odgojiteljima (ili vaspitačima :)), pred roditeljima. Mogla su se postavljati pitanja i bilo je dosta pitanja. I ljudi su bili zadovoljni. Toliko zadovoljni da žele da ja s njima vodim cijelu priču oko otvaranja prvog takvog centra, edukacije zaposlenika i pedijatara. Prepoznali su potrebu na nacionalnoj razini i sviđa im se što ja imam za reći na tu temu. Vrijeme je za revoluciju, a ja sam jedna od ključnih osoba u tome - koja čast i povjerenje. To me iznimno veseli, jer zaista vjerujem da je edukacija stručnjaka i pedijatara prva linija "obrane" u borbi protiv razvojnih poteškoća, odnosno u pomaganju djeci da ostvare sve svoje kapacitete. A prvo se moraju prepoznati ti kapaciteti, što je moguće jedino kroz kvalitetnu dijagnostiku. Usmjeriti terapije prema kapacitetima, a ne vlastitim ciljevima i željama. Dijete kakvo je mora biti u fokusu, a ne što bi smo mi htjeli da ono bude. Prvi korak prema tome je prihvaćanje.

Sjekira u medu

Jučerašnji dan je započeo s Pavlom, kao i svaki do sada - došao je kombijem po stvari pa odvezao kombi pa se vratio biciklom da me opet šlepa. Mislim, no comment. Inače, njega nitko ne plaća za to, samo da znate. Čovjek ipo. Na pola puta prema Podgorici su nas susreli biciklisti BK "Džada" i svi zajedno smo krenuli prema Podgorici. Dakle, danas je derao takav nenormalan vjetar i to u prsa, onako za kraj. Odmah sam pomislila da je to zato što se još ove godine nisam žalila na vjetar :). U kombinaciji s gustim prometom i lošijim cestama, rezultiralo je padom u pelotonu, gdje je troje biciklista završilo na podu i na livadi. Srećom po mene, nisam bila jedna od njih, no svi su dobro prošli. Zbog vjetra, raspali smo se na nekoliko grupa, a ja sam uspjela u prvoj grupi s Draškom, Pavlom i Ognjenom doći uspješno do cilja - hotela Hiltona. Da, spavam u Hiltonu, jer je Hilton odlučio podržati ovaj projekt, na način da me smjeste na najbolji mogući način. Ponoviti ću (sama sebi), spavam u Hiltonu, hotel s 5 zvjezdica. Vidite da se volontiranje isplati :). U subotu ujutro prije puta idem u spa, pošto-poto. Naime, danas imam ludi dan pred sobom, evo sad me ubrzo kupe iz hotela i počinje cjelodnevni Humanitarni ironman Podgorica, koji završava u 19h. U hotelu sam u 19.30, a na šminkanju na nacionalnoj televiziji moram biti u 20.30. Naime, gost sam u live emisiji koja ide petkom 21-22h, na temu autističnog spektra. Live emisija, poslije ironmana i 5 dana bicikliranja. Nemam pojma kako ću to izvesti, ali znam da sam u 22.30 na šanku nekog kluba. Ili birtije, svejedno mi je. A sutra ujutro u spa-u hotela Hiltona. No matter what!

Zatim me čeka vikend u Hrvatskoj, gdje u subotu držim predavanje u Dubrovniku, a zatim biciklom do Metkovića i tamo također predavanje, na sam dan svjesnosti o autizmu.

Salming Hrvatska

A sada, vrijeme je za bazen i jedan ironman ;)

Katarza

Jučer je bio dobar dan. Glavno obilježje dana je bilo blisko iskustvo sa smrću, koje je bilo odličan podsjetnik da nismo sami i da uvijek trebamo računati na tuđe greške. Tako je u svemu, samo je to posebno važno kada si na biciklu, jer si najfragiliniji sudionik prometa. I baš zato namjerno i pišem o tome svemu. To su situacije koje se svima događaju, ali mislim da je važno govoriti o tome i preuzimati svoj dio odgovornosti u svemu. Dovoljno je da barem jedna osoba razmisli kad npr sjedne na bicikl hoće li staviti kacigu i kako će se spuštati niz neki spust. Imala sam sličnu situaciju prije par godina i na Borčecu u Zagrebu. Tamo je isto veliki postotak nagiba nizbrdo i kad imaš 60kg, a tvoj bicikl ispod 7kg (tada ispod 8) ti si u roku par sekundi na 50-60km/h, bez da to uopće i primijetiš. Čovjek se na rikverc uključivao u promet s kolnog prilaza i uopće me nije doživio.

Na kraju dana na zalasku :)

Kao i jučer, netko drugi je bio kriv, no u toj situaciji bih jedino ja izgubila glavu i nitko drugi. Očito je prošlo previše vremena između pa sam se opustila. I kažem ponovno, iako me to iznimno potreslo, jučer je bio divan dan - preživjela sam i naučila novu lekciju! Loše stvari nam se događaju, trebamo učiti iz njih i biti sretni s pozitivnim ishodima.

Jučerašnje predavanje je bilo posebno, ne znam točno zašto. Nekako izmjena energije između mene i publike je tekla besprijekorno. Mogla sam točno osjetiti to upijanje svake moje riječi, a povratno sam ja bila sve uvjerljivija i sigurnija u ono što pričam. Apsolutna tišina pred punom predavaonicom. Koja nagrada za sav trud, uloženo vrijeme i napor svih ljudi oko mene, ali i moje.

Danas je već četvrtak, prošlo je 7 dana od prvog predavanja, a u međuvremenu je održano već 5 predavanja. Iza mene je 400km pedaliranja s oko 4500m uspona. Kako je ovaj dio jadranske obale poprilično brdovit, samo smo jučer u 62km nakupili 1000m uspona. Noge su mi generalno dosta dobro, malo osjetim težinu kad idem uz stepenice, no jučer sam uspjela odraditi i trening trčanja ujutro prije puta. Moj glavni problem je moja glava, što je, ironično, ujedno i glavna prednost. Užasno sam emocionalno senzibilna, tako da sve u životu proživljavam pojačano, kroz urođeno pojačalo (što ljudi oko mene prepoznaju i kao mogućnost zapaljenja oko naizgled sitnica :)). Posljedično sam introvert, iako iznimno dobro prilagođeni, tako da ne odgovaram onoj klasičnoj slici introverta. Osim što volim sate provoditi sama pa to opravdavam biciklizmom i treninzima :)). To je super kad radiš s djecom, jer ih baš osjetim i lakše prepoznajem njihove potrebe, no dosta zahtjevno kada radiš s odraslim ljudima. Život mi je bio jako intenzivan u zadnjih par mjeseci, prvenstveno zbog Kale i svega oko cijele operacije srca. K tome imam zakašnjeli bihevioralan odgovor, tako da generalno proživljavam stvari tek nakon nekog vremena što se nešto dogodilo. Smiješno mi je što je Kala isto takva, kako su neke glupe stvari nasljedne. Zašto to govorim? Imala sam problema s gastritisom kao posljedica anksioznosti zbog operacije u siječnju, no veljača je prošla generalno mirno. No zato zadnja 2 tjedna me satire, valjda refleksija od operacije i putovanja, a ovaj tempo Zaigrane pedale, u kombinaciji s iznimno lošom prehranom (na biciklu ili predavanju ili sastancima si cijeli dan, a imaš velika kalorijske zahtjeve) ne pomaže. 

Moja glava je dodatni asistent cijeloj priči, jer imam sposobnost za samouništenje i guranje sebe preko svih granica u ime nečega što mislim da je vrijedno. To je odlično na utrci ili kriznim situacijama, odlično za Zaigranu pedalu, nešto manje odlično za mene. U biti, više ne znam što me muči više, gastritis ili GERB. Znam da je loše kad moram piti inhibitore protonske pumpe, od kojih bježim kao vrag od tamjana. Srećom pa sam imala zaliha od prije (jer ih dobijem, a ne pijem, nego rješavam stvari prehranom), no dogodilo mi se da sam ostala usred Crne Gore bez svega. Prekjučer mi se dogodilo da nisam mogla zaspati jer sam imala osjećaj gušenja u prsima, kao da imam teški bronhitis, a znala sam da je to kiselina. Spasila sam se jučer kad sam na blef uletila u ljekarnu i uspjela dobiti Controloc. Nisam nikad mislila da ću biti toliko sretna zbog tih malih beštija. Sada je sve super, stvarno su čarobne tabletice. :) Također, imam problema sa spavanjem, budim se svakih sat vremena i jedva dočekam zoru da se prestanem vrtiti po krevetu. Pretpostavljam da je to od hiper navale podražaja i tempa pa mi luduju kortizol i adrenalin. Nadam se, ali očekujem, da me neće složiti kao prošle godine poslije Pedale, s najgorim kašljem u povijesti, a imala sam teži oblik bronhijalne astme u djetinjstvu. Ovo su sve u biti manji problemi, ali prisutni i stvar mog odabira. Ako želite čitati o pravim problemima, u ime humanosti i pomaganja, pratite Hrvoja Jurića. On je naš poznati putopisac na biciklu, koji većinu svojih projekata osmišljava kao humanitarne akcije ljudima u potrebi. Želim reći - raditi prave stvari u životu, što ja vjerujem da radimo, nije uvijek romantično niti lako. Pavle, moj drug na biciklu u Crnoj Gori, svaki dan putuje iz Podgorice da me prati, a zatim popodne juri na posao nazad u Podgoricu. Jučer je do Kotora došao biciklom i tako prošao preko 140km biciklom s 2000m uspona. I odjurio raditi nazad u Podgoricu. Danas dolazi kombijem po moje stvari, odlazi parkirati nazad kombi i vratiti se s biciklom da me prati. Helou?! Ja nisam poznavala tog čovjeka do Zaigrane pedale, ali sam sigurna da će mi ostati zauvijek drug, jer kako možeš tako nešto zaboraviti?

Pomažite drugima, činite dobre stvari za druge i budite spremni da će vam možda biti teško. No to je onaj slatki mazohizam - svaka žrtva s nagradom je katarza. Nirvana. Posebno čišćenje duše koje vam ne može zamijeniti niti jedna molitva ili meditacija. Svaki put se ponovno rađate kao bolja verzija sebe. To je onaj perpetuum mobile - vječno davanje se vraća kao vječno primanje. Do najboljih stvari u životu je ponekad teško doći, ali zato i jesu najbolje. I nisu materijalne. Dobra vijest je - sve je to pod našom kontrolom i stvar našeg odabira ;-)

Kako napraviti od zrna pogaču - 6 pouka

Jučerašnji dan je započeo plivanjem u bazenu u Herceg Novome, gdje smo plivali samo jedan plivač i ja. Čovjek je bivši plivač i odmah je postavio pitanje jesam li ja trenirala plivanje. Moram priznati da mi je baš godilo da poslije 300km bicikla sam sposobna izvesti plivanje koje liči na plivanje :). Nakon toga smo moj sarkofag stvari uputili prema Kotoru, a ujedno i naše nogice zavrtjeli na biciklu. Sa mnom su krenuli na biciklu Anđela i Pavle (koji će me pratiti cijelim putem na biciklu) te Peđa na motoru, kao podrška Noćnih vukova. Kod trajekta smo planirano sreli Dragana i Marka te nastavili svi skupa biciklirati do Kotora. Današnji dan je bio "laganini", samo 42km na biciklu sve zajedno, no u iznimno dobrom i veselom društvu. Drago mi je da sam imala prilike dio popodneva provesti na ulicama starog grada Kotora, jer mi je još prošle godine se usjekao duboko u srce. Zaista divan gradić s dušom.

Predavanje sam držala prvi put u prostoru (bivše) crkve i to je bilo zanimljivo iskustvo, budući da nikako nismo mogli dobiti željeno ozvučenje zbog akustike pa sam ja na kraju držala predavanje daleko od laptopa, a bliže ljudima, dok je Dragan uskočio i glumio pointer, mijenjajući slajdove. Što će ti moderna tehnologija kad imaš dobre prijatelje :)

Atmosfera na predavanju je bila jako topla, vidim na ljudima da puno stvari nisu do sada imali prilike čuti. Štoviše, u cijeloj Crnoj Gori ne postoji ustanova ili stručnjak koji je dijagnostičar, nego se po bilo kakvu dijagnozu ide u drugu državu - Beograd. Štoviše, psihijatri i dalje kod regresivnog oblika autizma postavljaju pitanje majkama jesu li dijete izložile nekom emocionalnom šoku, koji je onda izazvao autizam. Nakon 2 godine ping-ponga. Nemojte misliti da je puno bolje u Hrvatskoj. Na papiru je. I u pojedinim dijelovima Hrvatske je. No u stvarnosti nije. Čeka se do 2 godine na dijagnozu, koja je u većini slučajeva usporeni razvoj govora i jezika (famozni F80.9). Pitam se je li to zato što kolege ne znaju ili se ne usude preuzeti odgovornost? Koji god razlog da je, oba su rješiva. 

I tako, treća Zaigrana pedala po redu - Maja triatlonka, majka, psihologinja,terapeut igrom, dijagnostičar i svašta nešto ide okolo i drži predavanja. I ima veliku podršku i ima puno prijatelja. No kako je ZAISTA, nastala Zaigrana pedala? Kroz 6 pouka.

Maja srednjoškolka nije imala pojma što bi sa sobom i upisala je pravo. Brzo je shvatila da to nije nešto što ju zaista zanima, a upisala je jer je imala šovinističkog profesora iz matematike u srednjoj školi, koji je tvrdio da matematika nije za žene. Odabir fakulteta je bio - tamo gdje nema matematike na prijemnom, iako je Maji matematika prije bila velika ljubav i završila je matematičku gimnaziju. Pouka broj 1 - usadite sebi i svojoj djeci vjeru u vlastite sposobnosti i pomozite im da se bore s glupim sustavom. To možete samo vi. Srećom, brzo sam i sama to shvatila, odustala od prava i upisala studij psihologije sa strašnom matematikom na prijemnom, redovno bez plaćanja. Onda sam odlučila se odseliti od doma, a tu mi je i tata u početku pomagao, iako sam se odmah zaposlila u kafiću. No pola godine kasnije je tata naglo preminuo, a ja sam imala odluku pred sobom hoću li više raditi i plaćati stanarinu ili se vratiti doma. Pouka broj 2 - pravi testovi nisu kada je sve lako, nego kada je najteže. Onda treba ostati ukopan na mjestu i ne dopustiti da te vjetar otpuše. Kad studiraš po Bolonji, imaš obavezna predavanja, seminare i sve te stvari, tako da sam morala raditi noćne smjene i po 30h tjedno. No plaćala sam stanarinu i davala redovno sve ispite. I da, bilo je teško i patile su neke druge stvari u mom životu. No, ostala sam ukopana. Odlučila sam probati trenirati triatlon i onda se dogodila Kala. Kupila sam bicikl na koji nisam niti sjela.

Mogla sam izabrati hoće li to biti drama ili blagoslov, sve je bila stvar percepcije. Kao i sve u životu. I tako sam nastavila raditi još 4 mjeseca noćne smjene, spavajući po 5 minuta u skladištu u pauzi na gajbama, jer ti se u trudnoći samo spava. Ostala sam ukopana na mjestu. Diploma, Kala, nezaposlenost, triatlon, terapije s Kalom - taj dio uglavnom znate. Kada je Kala imala 5 mjeseci, počela sam raditi u Trčaoni, a tada sam već 3 mjeseca trenirala i triatlon. Na porodiljnom sam osvojila i prvo državno postolje. Pouka broj 3 - budite sve što želite biti, uvijek ima načina i nemojte da vam itko kaže drugačije. Tada sam već počela slušati prve komentare - pitam se tko joj čuva dijete dok se ona zabavlja u sportu. Samo se ti pitaj, odoh ja dalje svojim poslom. Osnovala sam i udrugu. Svađala se javno s vladom, gradom, svima koji su kršili zakone i bilo ih baš briga za običan puk. Pouka broj 4 - radite ono u što vjerujete i nikad vam neće biti neugodno da vas se potpiše imenom i prezimenom. Brzo sam vidjela da nisam konkurentna na tržištu niti da imam potrebna znanja. I onda sam odlučila raditi 2 posla paralelno da bih plaćala višemjesečne edukacije (njih 11, točnije), uspjela pretvoriti sport u honorarni posao i počela upoznavati sve te super ljude - kroz edukacije, kroz sport, kroz javno iznošenje mišljenja, kroz udrugu. Pouka broj 5 - uvijek težite da budete najbolja verzija sebe i upoznati ćete ljude slične sebi koji će vam pomoći u tome. Da, svi ti ljudi su mi pomogli i ostavili neizbrisiv trag u mom životu. Svi ti identiteti koje danas imam su tu uz puno truda i rada, kako mog, tako i tuđeg. Od izgubljene Maje srednjoškolke do onog sve gore navedenog. Sreća tu ima malu ulogu, a vjera u druge ljude neopisivu. Pouka broj 6 - kakav val šaljete u ocean, takav će vam se vratiti puta 3. Ja sam ništa bez svojih prijatelja, a sve te prijatelje sam ostvarila kroz svakodnevni život, odašiljući valove. Svi ti ljudi koje spominjem u svim svojim blogovima sam upoznala uglavnom u zadnjih 5 godina. I to su mi sve jako dragi ljudi, koji su duboko usjekli svoje tragove u moj život. Zauvijek.

Budite dobar val, budite tsunami. Vjerujte u sebe. Nikad nemojte dopustiti da vam netko drugi kaže tko ili što možete biti. ODLUČITE. Možete biti što god poželite, a život i ljudi kroz život će vam pomoći u tome. Ne novac, ne veze, ne zlatna žlica. Ljudskost i ljubav. A onda će se dogoditi i vaša "Zaigrana pedala", sama od sebe.