Just the same

Danas je održano prvo predavanje u sklopu Zaigrane pedale 2016., prvi puta u Šibeniku. Okupilo se 40ak ljudi, što je s obzirom na tematiku i veličinu grada čini mi se dobar broj. Većina ljudi su bili stručnjaci koji rade s djecom, što me posebno veseli jer na taj način se indirektno djeluje na velik broj djece. 

Što se tiče bicikliranja, sve je proteklo u najboljem redu, 130km je iza mene, još manje od 500 do cilja. Danas je objavljeno i službeno da je utrka u Herceg Novome posvećena djeci na spektru, što me neizmjerno veseli. Koliko malo inicijative je dovoljno za tako velike stvari. Toliko o tome koliko smo mi kao individue beznačajni. Kada bi se svi aktivirali oko takvih 'sitnica', svijet bi bio savršeno mjesto.

Spavam kod jedne mame Nine, koja ima svog predivnog sina Jakova, koje je dijete na spektru. I on je bio na predavanju :). Cijela obitelj je obukla svoje bijele majice s plavim uzorkom naslova "I ja volim nekoga s autizmom", kao podrška malom Jakovu. Između ostaloga, kaže da ove godine nema ništa u Šibeniku organizirano za 2.4. kada je Svjetski dan svjesnosti o autizmu, jer ona nije stigla organizirati (za razliku od prošle godine). Ona. Nina nije gradonačelnik. Nije niti gradski vijećnik. Ni ravnatelj vrtića ili kulturno umjetničkog centra. Ona je samo roditelj. Roditelj djeteta s poremećajem ih autističnog spektra. To je tako. Ako je meni dobro, briga me kako je drugima. Autizam nije nešto što se meni događa. Autizam je tamo bolest na Novom Zelandu. Zašto bi mi u Hrvatskoj ili Šibeniku obilježili taj dan? Pa samo 12 000 djece u Hrvatskoj ima taj poremećaj. Ipak takva jedna manifestacija košta koju kunu. Nećemo trošiti na manjinu. Dok roditelji to rade besplatno. Ljudi koji i nisu roditelji rade takve stvari besplatno. Kaže se da se društvo najbolje vidi kroz odnos prema najslabijima, a mi tu padamo prije pucnja za start.

2.4.2015.

Autizam nije rijedak poremećaj. Autizam nije nešto što se događa drugima. Autizam nisu nužno intelektualne poteškoće. Autizam je prvenstveno biti komunikacijski različit i preosjetljiv na vanjske podražaje. Odnosno neurorazličitost.

I da, treba obilježiti Svjetski dan svjesnosti o autizmu, tako kada susretnete osobu s autizmom prepoznate u čemu je stvar i ponašate se normalno. Kada susretnete osobu s autizmom da prvenstveno vidite čovjeka, a ne autizam.

I za kraj, pjesma benda The Autistix "Just the same". Svi članovi benda su na spektru, od niskofunkcionog do visokofunkcionalnog. I svi su uspješni muzičari. Svi su ljudi sa svojim hobijima i ljubavi prema životu.

O mačkama i 9 života

Za mačke se kaže da imaju 9 života jer uvijek nekako prežive pogibeljne situacije, uvijej se dočekaju na nogama. Doduše, meni su žohari kategorija ekstra, ti bi preživjeli i nuklearni rat, no za blog mačka zvuči bolje :-)

Ja mislim da je stvar preživljavanja sposobnost fleksibilnosti i prilagodbe na situaciju, ono što u biti je evolucija. Nema tu puno veze sa srećom, koliko s odlukom i ustrajnošću da se namjera pretvori u dijelo. Naravno, ponekad je teško. Ponekad je jako teško i nema ništa loše u tome da se ponekad preda i odustane. Osim ako si tvrdoglav. Ako si tvrdoglav i nefleksibilan, e onda si u problemu. :) Ako si tvrdoglav i fleksibilan, onda si na konju. Kakve sve ovo veze ima s Pedalom?

Ove godine nije ništa išlo niz ruku, ništa nisam uspjela napraviti iz prve i brate bilo je toliko jednostavnije odustati. I jesam u nekoj mjeri, jer sam morala promijeniti rutu, no bolje mi zvuči da sam samo odgodila za iduću godinu. :)

Onda sam imala problema s financiranjem i uopće vremena za organizaciju i medijsku kampanju pa su mi propali neki smještaji, a i drugu godinu zaredom mi je pratnja otkazala 10 dana ranije. Onda nisam znala tko će Kalu čuvati, gdje kuda i kako s njom. Stvarno se činilo da nemam puno resursa niti opcija. Probleme s gastritisom koje imam od Nove godine neću ni spominjati, to mi je postao već dio svakodnevice, iako će biti zanimljivo vidjeti stanje nakon 620km bicikla i 6 dana bez kuhanog obroka. To tako. No ja idem. Snaći ću se, preživjeti ću, već ću nešto smisliti. I onda kada to tako odlučiš, onda bude sve ok. Tako sam odlučila i o selidbi na Korčulu, iako u tom trenu nisam imala niti posao niti smještaj. Snaći ću se, imam dvije ruke, imam dvije noge, a na vrhu glavu koja misli. Ako nešto zaista odlučiš i ustraješ u tome, onda to i ostvariš. Važno je preskakati i izbjegavati prepreke putem (biti fleksibilan), znati da će ih uvijek biti i odlučiti da svejedno ideš (biti tvrdoglav). 

I onda se dogodi čarolija - ljudi oko tebe prepoznaju da si tvrdoglav oko pravih stvari pa za jednog koji te zeznuo (prepreka) nađe se dvoje koji će te izvući. Jer nisi odustao kad si naišao na prvu prepreku.

I eto me na trajektu za Split, sa svojim biciklom. Imam sve smještaje riješene (hvala Nina, Danica i Danijela), a Kala je jedva dočekala da odem da može u šestodnevnu posjetu svom najboljem prijatelju Franku s dvije Irene dežurne. Nemam pratnju, niti mi treba. Snaći ću se :). Vijest se sama od sebe proširila, tako da sam gostovala već u 3 radija, u petak sam na Dobro jutro Hrvatska. Hvala i Maji, Nedi i Ivani na pomoći oko organizacije te Vukici i Goranu iz Crne Gore. Hvala Hrvoju na podršci i PR-u, kao i mojoj dragoj kolegici Sanji. Znate, niti jednu od nabrojanih osoba nisam poznavala prije 14 mjeseci, a većinu sam upoznala upravo zbog prošlogodišnje Pedale. 

Radite stvari koje volite, volite stvari koje radite, volite druge i radite za druge, drugi će vas voljeti i raditi za vas. I ne odustajte! Kada postane teško, a uvijek postane teško, zapitajte se 'Što ja mogu napraviti da ovo riješim? Ako to ne upali, što onda? Ok, možda ni to neće upaliti, a što onda?'. I vjerujte, u sebe, u druge. Biti će sve ok. Bila to karma, Bog ili evolucija. A možda ste i vi u biti samo mačka? ;-)

Zaigrana pedala 2016. ili priča o jednoj ludoj ljubavi

Kraj ožujka znači samo da je vrijeme za novu rutu, novi projekt, novu Zaigranu pedalu. Ove godine sam imala značajno manje vremena baviti se organizacijom Pedale, nemam pratnju (odustala pred 4 dana), nemam nikakve dodatke prehrani, nisam skupila skoro ništa novaca, idem sama s biciklom i ruksakom pa što bude :). Ove godine sam mislila kao znatno manji krug, ali na kraju će to biti 620km u 6 dana biciklom, tako da prosjek skoro ispada isti kao i prošle godine. Kada sam imala auto cijelo vrijeme sa sobom, obrok u svakom trenutku pri ruci, 100 rezervnih dijelova, sve moguće dodatke prehrani, članke u svim novinama, 2 sponzora i rame za plakanje kada pada kiša ili puše bura (hvala Igoru). Doduše, prebila sam se odmah prvi dan Zagreb-Rijeka, ove godine nemam tako zahtjevan teren, Korčula je vrhunac brda i to je to. Osim toga, imala sam dosta problema s hipofizom, tako da mi je u tih 750km bilo zaista par puta mnogo teško. No za 'nefalit', kako se kaže, ove godine sam ubacila i utrku za svaki slučaj, državno prvenstvo u sprint duatlonu u Crnoj Gori. Moram odmah zahvaliti dečkima Goranu i Luki (organizatori iz TK X Herceg Novi), koji su odmah pristali na ideju da svi natjecatelji stave plave vrpce oko sica bicikla kao u znak podizanja svjesnosti o poremećaju iz autističnog spektra.

U svakom slučaju, ne znam što mi je ove godine, prošle godine nema šanse da bih ovako išla. Šanse nema! Ljubav ili ludost? Ili sam prošle godine bila zbog bolesti paranoična? Nemam pojma, no u svakm slučaju ako me vidite negdje pored ceste da plačem, svakako pomozite :))).
Dakle, plan je preko Korčule dopedalirati do Vela Luke, tamo se ukrcati na trajekt do Splita pa dalje put Šibenika. U Šibeniku je predavanje 30.3. u sklopu Katoličke škole u 16h. Onda ide Split pa Makarska pa Metković, Dubrovnik i na kraju utrka u Herceg Novome. Kako sam solo igrač, to znači da se iz Herceg Novog moram biciklom vratiti nazad na Korčulu, tu je tih ekstra 150km :). Što se mora, nije teško. Iako se ovo možda nekome čini suludo, ljudi koji imaju slična sportska iskustva (i puno ekstremnija, poput dragog putopisca Hrvoja Jurića koji je PO ZIMI odbiciklirao do Nordkappa) znaju koji je to životni užitak. Meni je prošlogodišnja Pedala jedna od najljepših životnih epizoda, od prekrasnih predavanja, dirnutih roditelja, prolaska kroz Vodice i sjećanje na tatu, plakanja nad otečenim nogama, guranja bicikla po olujnoj buri, sakrivanje od oluja i konačno ulazak u tatin grad, Dubrovnik. Riječi "katarza" i "nirvana" niti približno ne opisuju osjećaj.



Naravno, ako mi se bilo tko želi pridružiti na bilo koji način tijekom puta (a da se može kretati na bilo koji način minimalno 25km/h prosječno), dapače, to bi me jako razveselilo. Osim toga, više ljudi, više zabave i pozitivne vibre. Ove godine imam 0 kuna za platiti za društvo, mogu ponuditi samo smiješak i pokoji savjet. :)

30.3. Šibenik 16h - Katolička škola
31.3. Split 18h - Gradska knjižnica "Marko Marulić"
1.4. Makarska 16h - Glazbena škola
2.4. Metković 10.30h -UOSI "Prijatelj"
2.4. Dubrovnik 18.30h - Amfiteatar Pomorske škole
3.4. Herceg Novi 10.00h - Prvenstvo Crne Gore u sprint duatlonu
6.4. Korčula u 18h
*čekaju još službenu potvrdu
Nadam se da se vidimo u što većem broju na nekom od predavanja, da pričamo o važnim stvarima, da svi zajedno razmijenimo iskustva te da motivirate jednu mamu da sjedne na svoj bicikl i nastavi dalje prema svom idućem odredištu :)

Kraj turneje

Zadnji dan je osvanulo oblačno i hladno jutro. Kada smo se ustali, bilo je oko 4 stupnja u Drveniku s laganom burom, tako da sam na kraju obukla outfit kao kada sam prolazila kroz Delnice. Srećom, nije bilo kiše niti jakog juga, što je bilo najavljeno, tako da sam u biti bila presretna! Sam put je tekao jako dobro, najbolje do sada. Djelomično zbog odličnih uvjeta, djelomično zbog dobre ceste, a svakako jer sam znala da će sutradan biti prvi dan kada neću morati ustati se i sjesti na bicikl. Put do Neuma je proletio za treptaj oka te sam tamo se omastila najboljim svježim sirom ikad (Hercegovački sir), a kako sam puno puta putovala do Dubrovnika, imala sam osjećaj da sam u predvorju Dubrovnika, iako me čekalo još 62km. Naime, moj tata je iz Dubrovnika, tako da sam išla redovito tamo za svake praznike, od kada je preminuo dosta rijeđe. Svakako u subotu prvi put biciklom :)

Prolazak kroz Neum

Moram priznati da sam se malo bojala južno od Neuma kako će se ponašati vozači, jer iz vlastitog iskustva znam da nisu baš ljubitelji bicikala na cesti, no možda se najezdom turista i biciklista u zadnje vrijeme nešto promijenilo. U svakom slučaju, osim dva trubljenja, nije bilo nikakvih problema. Zavoj do zavoja, evo mosta, zuuum spust poslije mosta i evo table za ulazak u Dubrovnik. Iskreno, mislila sam da će biti puno teže doći do nje i da ću zadnji dan biti već zaista game over, no zadnji dan je prošao lakše i jednostavnije nego što sam to uopće mogla zamisliti. Nisam mogla vjerovati da već gledam u tablu Dubrovnik, 6 dana je proletilo kao u nekom snu!

Sat vremena kasnije sam bila u noninoj kući i pekla nam palačinke, istuširana i spremna za zadnje predavanje. Na predavanju je bilo odlično, dočekala me draga prijateljica Nikolina, koja nas je ugostila u udruzi za Down sindrom, koje je i sama član. Prostor udruge se popunio i bilo mi je jako drago što su se roditelji uključili i dijelili međusobno svoja iskustva. Opet se postavilo pitanje gdje roditelji i djeca mogu potražiti adekvatnu terapiju, zašto se kasno dijagnosticira te koliko to sve košta roditelja.

Pri povratku nas je dočekao snijeg, jak vjetar i mećava, tako da smo morali preko Karlobaga tražiti put prema Zagrebu. Odmah sam probala zamisliti da sam imala takav dan na putu, sigurno ne bih mogla voziti po takvom vjetru, u kombinaciji s kišom ili snijegom. Osim jakog vjetra, koji me pratio gotovo svaki dan, imala sam jako puno sreće s vremenom! Naime, projekt sam počela planirati prije 4 mjeseca, kada sam i odredila datume, tako da me zaista moglo bilo što dočekati, uključujući i takvo vrijeme. Ovako je sve zaista super ispalo, zaista bez ikakvih problema.

Sve u svemu, oko 220 ljudi je poslušalo predavanje, jako mi je drago da sam imala priliku prenijeti svoja iskustva i dio znanja na druge. S obzirom na pozitivan feedback, dogovorena neka nova predavanja i suradnje, jako mi je drago kako je prošao cijeli ovaj projekt! Osim toga, otkrila sam da i dalje postoji ljudska dobrota, unatoč teškim vremenimam, kroz svu podršku i potporu koju sam dobivala tijekom puta, što od poznatih, što od nepoznatih ljudi. Veseli me sve to i jedva čekam novi projekt! Već su se počeli raditi novi planovi, no prvo odmor i pripreme za novu triatlonsku sezonu! Do pisanja! ;-)

Sretan Uskrs :)

Dalmatinska pedala

Zadnja dva dana se vozim po Dalmaciji, točnije Zadar-Split (145km) i Split-Ploče (105km). U biti sam došla do Drvenika, gdje smo spavali, a autom smo išli na predavanje u Pločama, tako da danas krećem iz Drvenika (20km više od predviđenog za zadnji dan).

Jutro u Zadru je bilo poprilično depresivno, provela sam otprilike sat vremena gledajući u zid, nikako se pokrenuti. Htjela sam krenuti u 8, budući da me čekao dugi put nepoznatog profila, krenula sam u 9. Odmah po izlasku iz Zadra je krenuo puhati neki južni vjetar i to poprilično jako, tako da se moj očaj pomalo pojačavao mišlju da moram tako voziti 145km, s vjetrom u prsa. Negdje 10km poslije Zadra, srećem dvoje poznanika iz triatlonskih krugova (Gobin i Tuta), koje je u biti Igor sreo, stopirao i poslao ih po mene da mi malo pomognu kontra vjetra :). Ispratili su me do Biograda i ja sama nastavljam dalje. Negdje u Vodicama sam imala prvu krizu na cijelom putovanju, jer me ulovila nekakva mučnina i lagana vrtoglavica, vjetar je neumorno derao, a ja sam prošla tek 60km. U jednom trenu su se pojavile i suze očajnice, no jedvitom mukom sam se dovukla do Šibenika. Tamo me Igor iznenadio s pečenim odojkom i salatom, tako da sam malo došla k sebi. Odlučila sam do Trogira ići kroz unutrašnjost, ne preko Primoštena, jer je to bio 18km kraći put i možda s nešto slabijim vjetrom, nego uz more. Naravno, unutrašnjost Dalmacije podrazumijeva uspone, tako da je tu negdje nastupila druga kriza i strah hoćemo li uopće stići na predavanje. Usponu nije bilo kraja iz moje perspektive. Kada sam ipak uspjela doći do spusta prema Trogiru, neki jako ljubazni ljudi su me gađali nekakvim markerom, što poprilično boli pri brzini od 100km/h. No, to je za sada ipak bio jedini neugodni događaj na cesti u režiji čovjeka, tako da sam generalno zadovoljna. U Trogiru srećem RTL ekipu, dajem kratku izjavu i uletavam u Split u 17.45.

Udruga Anđeli

Na predavanju je bilo genijalno, jedna topla i prijateljska atmosfera, a domaćica Dijana Aničić jedna izvanredna osoba. Jako mi je drago da sam imala prilike posjetiti Udrugu Anđeli i vidjeti jedan od rehabilitacijskih centara te njihovu senzornu sobu. Ljudi su bili zainteresirani i otvoreni s pitanjima ili komentarima, baš domaća atmosfera.

Nakon predavanja smo otišli u najljepši apartman na svijetu, gdje nas je ugostila preljubazna gazdarica Anamarija. Nije nam htjela ništa naplatiti, još nas je dočekala prekrasna uokvirena poruka, zaista predivno. Igor je napravio večeru iz snova, fritaju sa šparogama uz prefino crno vino, prilog salata omnjomnjom.

TK X i ja u Splitu

Iz Splita sam krenula isto oko 9, u pratnji mojih dragih prijatelja iz TK X, koji su se okupili samo da me podrže i pomognu mi dio puta. To je ispalo super, zato što je opet puhao jaki vjetar s juga, tako da 40km u njihovom društvu mi je znatno olakšalo put. Kod Vrujna (10ak km prije Makarske, uvala gdje se cesta iz unutrašnjosti spaja s magistralom) se miješala jaka bura i južni vjetar te radilo grozne kovitlace, bila sam po cijeloj cesti. Od Makarske na dalje je bila jaka bura, s tim da mi je jedna od dražih scena kako Igor i ja sjedimo iza nekog kamena (kao, sakrili smo se od bure) na benzinskoj u travi i jedemo prstima odojka i salatu :) Život na cesti hihi. Kad smo bili na Pagu, sreli smo nekog čovjeka (Braco) koji ima apartmane i hotel u Drveniku. Kad je čuo priču, odmah je rekao ako nam treba smještaj u Drveniku, da se obavezno javimo. Budući da nam je u zadnji tren spletom okolnosti propao smještaj u Pločama, odlučili smo se za tu opciju, čime sam jučer skratila put za 20km, ali zadnji dan produljila. Je li to bila pametna opcija ili ne, danas ću saznati :))

Pogled na Makarsku

Na predavanju u udruzi Radost u Pločama je bilo isto predivno, tako su nas lijepo ugostili i bila je tako topla atmosfera. Dobila sam torbu i lutku za Kalu, od recikliranih materijala što su sami napravili (krpe, zavjese itd), jako lijepo i kreativno. Predsjednica udruge nas je poslije počastila večerom te smo dogovorili suradnju za daljnje projekte. Nakon svih dosadašnjih reakcija i budućih planova, vrlo je izvjesno da ću morati ponoviti opet Pedalu :).
Na večeri je s nama bio i moj prijatelj Ivan, a poslije večeri smo 'zapeli' s Bracom na degustaciji kolača i vina. Nisam sigurna koliko je bilo pametno otići u krevet u 1 ujutro, no cijeli ovaj projekt nije samo put, nego i druženje/komunikacija s ljudima koji su na svoj način dali svoj doprinos.

Jutros sam se probudila slično kao u Zadru, malo apatično i dosta umorno, čak pola sata prije budilice. Doduše, opet je južina i danas se očekuje putem dosta kiše, koju se nadam ipak izbjeći.

U skladu s time, gibam, pišemo poslije zadnjeg predavanja, koje je danas. Još malo pa gotovo, ne mogu vjerovati kako je proletilo vrijeme, koliko doživljaja i iskustava, predivno! :)

Otočke avanture

Jučer je bio jedini dan na ovom putu da mi vjetar nije puhao u prsa. Da, puhao je bočni, tri strelice bure, s pljuskom haha No dobro, ruku na srce, to je bilo samo preko prelaska mosta Pag-kopno i 2km u Benićima. Već kad sam skrenula prema Zadru, vjetar je bio u leđa, taman da mi da snage za onaj killer uspon prema Zadru i zadnjih par km. Sam put je dugo trajao, ne toliko zbog kilometraže (110km), nego zbog čak dva trajekta. Prelazak preko Paga je prošao dobro, uglavnom izbjegavajući okolne oluje, djelomično se vozeći po mokrom kolniku. Poslije Paga me na kratko zasula kiša s jakom burom, no čim smo skrenuli prema Zadru, sve je to bilo iza nas.

Spust prema Pagu

Presvukla sam se za predavanje u najmanjem wc-u na svijetu dok su mi neke žene pokušavale provaliti i uputila se prema Znanstvenoj knjižnici. Dvorana je bila dupkom puna, čak su neki ljudi i stajali jer nije bilo mjesta. Veseli me da se budi interes za ovu tematiku i da sam ja imala priliku biti dijelom toga. Mislim da ću tek za mjesec dana shvatiti sve što se odigralo zadnjih par dana i sve što tek slijedi... :)

Poslije predavanja smo otišli u stan od prijateljičine prijateljice i to mi je tako super, što su nam za smještaj uletili u biti u potpunosti nepoznati ljudi, bez ikakve posebne motivacije osim želje da pomognu i da podrže projekt. Kako lijepo!

Javili su se i prvi problemi, u vidu naticanja i zadržavanja vode, koji grozan osjećaj! Generalno, jučer sam se baš loše osjećala kad sam došla u stan. Kad sam planirala put, mislila sam da do Splita od Zadra ima 110km, no karta je sinoć pokazala 145km. Hej, kako?? Pogledala sam prognozu i vidjela da će opet puhati južni vjetar i uhvatio me očaj, kako ću voziti 145km u vjetar, ovako natečena i umorna? A ono, budem nekako. Moram :)

I na kraju, moram spomenuti kako imam najbolju pratnju na svijetu - Igora! Evo jedan primjer - ja se jučer patim na buri i kiši te izvalim tijekom kratke stanke da bih sve dala sad za salatu s cherry rajčicama, salatom, feta sirom i maslinovim uljem (to smo jeli u Rijeci kod domaćina). Na idućem stajalištu Igor vadi salatu s cherry rajčicama, matovilcem, feta sirom i maslinovim uljem. :) Kupio u dućanu, napravio salatu, uletio u obližnji restoran, ulovio me s autom i servirao na idućem stajalištu. Osim što mi kuha, radi svaki dan najbolju jutranju kavu na svijetu, prati me u stopu, puni bidon, pumpa gume, ide u dućan, komunicira s novinarima umjesto mene, slika, posta na fejs, čeka poslije svakog predavanja... Bolju pratnju nisam niti mogla sanjati! I to sve volonterski, za cilj projekta. Igore, hvala ti, ti si zakon! :)

Večerica by Igor

Odoh spavati, sutra me 'vozi' TK X, a nadam se da ću uspjeti uloviti vremena da napišem današnje živopisno putovanje, 145km Zadar-Split.

Noooooć ;-)

Prema jugu kontra juga

Jučer je trebao biti dan odmora, jer je plan bio ići preko Krka do Raba, što bi uključivalo sve zajedno 60ak km, no ispostavilo se da smo gledali ljetni raspored trajekata, a po zimi tijekom dana nema trajekata, samo rano ujutro ili kasno popodne. Super, 115km preko kopna. Krenuli smo iz Rijeke nešto prije 11, planirajući uloviti trajekt u 15.30. Bilo je oblačno, noge su bile ok i puhao je lagani južni vjetrić, ali ništa posebno. Već do Crikvenice se vjetrić pretvorio u pravi vjetar, a u Novom Vinodolskom sam vidjela da će to biti stvarna otegotna okolnost, budući da me počelo ozbiljno zanositi po cesti. Da ne pričam da je vjetar cijelo vrijeme bio u prsa, s povremenim bočnim udarima s mora. U Senju je već postalo povremeno opasno voziti i već sam se počela baviti mišlju hoće li me policajac, ako me vidi, maknuti s ceste. Prosjek vožnje do Senja je već bio bijednih 24km/h za 65km i cijelo vrijeme sam razmišljala kako sam po prvotnom planu već trebala biti u stanu na Rabu nakon tolike kilometraže, a mene je tek čekao uspon i put prema Rabu. Već smo odavno odustali od trajekta u 15.30 i počeli razmišljati hoćemo li stići na onaj u 16.30

Vjetrić u Senju

More me dobrano išpricalo pri izlasku iz Senja te sam teškom mukom nastavila dalje. Kod Sv. Juraja mi je bilo najteže, u jednom trenu sam pomislila da li da stanem i uđem u auto. Naime, nije bio toliko problem što sam za 15km/h ulagala energije kao za 30km/h, nego sam teško držala bicikl pod kontrolom, što nije neka sreća na magistrali s autima. Ipak, nastavila sam dalje na uspon dugačak 10km, s jakim vjetrom u prsa. Pakao. Na 16.km od Senja me ulovio Igor (pratnja) da mi kaže da nećemo stići ni na trajekt u 16.30, a da idući ide tek u 18.30, kada bih ja već trebala biti u Kocki i počinjati s predavanjem. Super, prvo mi raspored trajekata s Krka zezne cijelu planiranu rutu i produži putovanje, a zatim me drugi raspored trajekata sabotira u kombinaciji s jugom. No, predavanje je najvažnije i teška srca pristajem ući u auto na 'kraćenje' od 10 km, koliko smo izračunali da će biti dovoljno da ulovim trajekt. I tako je i bilo - na 26.km me opet iskrcao te sam zadnjih 13km puta opet vozila do trajekta te 11.5km od trajekta do Raba. Sve skupa 106km, 40 više od planiranih za taj dan i 116km ukupnog puta od Rijeke do centra Raba. Sve samo ne dan odmora :)

Samo predavanje je bilo odlično, u jednoj kućnoj i opuštenoj atmosferi, budući da je bilo u sklopu udruge Kocka. Ovim putem zahvaljujem na gostoprimstvu Kristini i Katarini na još jednoj ostvarenoj suradnji između Oblačića i Kocke. U manjim sredinama, kao što je Rab, autizam je nešto što je novo i o čemu se do prije 5 godina uopće nije pričalo, a i dalje puno ljudi ne zna što je to, niti kako prepoznati. Nažalost, iz iskustva roditelja, pokazalo se da u manjim sredinama gotovo da i ne postoji nikakav oblik rane intervencije ili mogućnosti terapije, za sve se ide u Rijeku. Karta za katamaran u jednom smjeru je 40kn po osobi (za otočane, inače je 60kn), a k tome treba platiti privatno sve terapije. Jako me ljuti kada ljudi pričaju o besplatnom zdravstvu, koje svi financiramo iz svojih plaća, koje je sve samo ne besplatno, pogotovo ako zaista želite terapijski pomoći djetetu - što podrazumijeva terapiju minimalno 1x tjedno. No, nadajmo se da stižu neka bolja vremena i da će biti više projekata poput ovoga, barem da se priča i širi znanje, a na taj način i bolje razumije.

Igra u Kocki

Kroz sat vremena krećemo prema Zadru. Danas je na programu dosta jaka bura (ALADIN kaže 10m/s), tako da ne znam što me čeka. Štoviše, ako zaista bude tako jaka bura, bojim se da neće biti moguće voziti po magistrali prema Karlobagu, jer su na pojedinim mjestima između Senja i Karlobaga zaista jaki udari. Plan je ići svakako preko Paga, gdje je vjerujem ipak zavjetrina, a s tih 15km po magistrali ćemo vidjeti što ćemo kada dođemo na kopno. Sve zajedno put od cca 120km. Izgleda da je vjetar tema putovanja :)

Do čitanja! ;-)